Skoro nitko ne zna da je čovjek koji iz kartonskih kutija prodaje ploče autor pjesme „Za tebe“, koju izvodi nikšićki dječji zbor, kao i desetine bendova duž čitave ove dijagonale, da je sviraju u Sidneju, Torontu, Vankuveru, Njujorku, Berlinu, Amsterdamu i Oslu

Rimovao je – „Brione“ i „sobe i salone“, „pune pansione“ i „male avione“, sparivao muziku „kao što je mađarska“ s obalom što je „kao jadranska“, rakiju „kao što je čačanska“ s „čaršijom (!) kao što je makarska“; „Kopaonik“ i „kiseonik“, djevojku što je „lepa kao slika/našeg druga predsednika“

Kako jedan „nezavisni“ medij u otrovnom spoju ideologije, tendencije, iskrivljavanja i obavezne intervencije na jeziku, resemantizacije pojmova, izokreće sve tako da stane u novi vladajući konstrukt. I time na kraju uvijek opravda barbarizam – rušenje, fizičko, simbola vremena i ideja koje više ne odgovaraju operaciji promjene vlastitog identiteta

Zdravko Šotra dao nam je seriju „Više od igre“, u kojoj heroji mogu biti i mladi skojevci i pripadnici „sitne buržoazije“; u kojoj su jednaki po rodoljublju momci socijalisti iz nogometnog kluba „Radnički“ i kraljevski oficir Šljivić, veteran Velikog rata. Jedini negativci su izdajice svoje zemlje

Priče o perojskim familijama iz prošloga, dvadesetog vijeka, pregnantne su koliko i važne, s neplativim opisima, kako otac Danilo kaže „naših otaca i đedova“ (uvijek me gane ovaj izgovor, to da skoro četiri stoljeća od dolaska iz staroga kraja, Perojci i dalje kažu „đed“)

Nemiran, sukobljen, podijeljen, polariziran do krajnje netrpeljivosti dvije strane, rascijepljen između strepnje i nerviranja… I ujedno uvijek otvoren, kao nijedan grad, pun duha, širine, živosti i samopouzdanja koje tako nervira okolinu

Najveći naučnik svih vremena, najveći kantautor, najveći dramski umjetnik, vodeći modernistički romanopisac, sve su to za dobromisleće i širokogrudne pripadnike inteligencije manje-više „pravoslavci“, „pravoslavni Hrvati“, „pravoslavni ali…“ i tako redom. Nikako Srbi

Stojan u „Velom mistu“ je samo čin i ime, bez prezimena (!), tipski sasvim – srpski i prvojugoslavenski oficir, nakon oslobođenja 1918. Trajno ne volim tu ulogu koju je odigrao veliki Slobodan Aligrudić

„Pleše se, pleše, gospodo“, ponavlja Arsen rezignirani motiv kroz „Posljednji tango u Đevrskama“. Sve više djeluje da je ovo i autopoetički stih – upravo je autor onaj koji je morao plesati kroz opasnosti vlastitih misli i riječi, nepoželjne jer su drugačije, od iste problematične sorte kao porijeklo i pripadnost

Kad su stvari mračne i prljave, događa se da bijeg u suprotnost tome, u dobrotu i čednost, u djetinjstvo kao točku spasa i neiskvarenosti, nije kukavička rezignacija, nego je tiha i časna gesta