Bio sam nedavno, književnim poslom, u najvećem gradu na istoku zemlje. Prvi put. Prvi dojam, za razliku od većine prvih dojmova što se po pravilu brzo promijene, nije naprotiv nestao nego se nastavio produbljivati i usložnjavati. A taj utisak bio je dvostruk: s jedne strane prijaznost, pristojnost, gostoljubivost ljudi, a s druge osjećaj zapanjenosti i jedne spoznaje, nepogrešive, stečene nevoljno i, ako će se vjerovati, bez mrve zlonamjernosti. Mi, naime, koji se ravnamo po glavnom gradu, „razmaženi“ okolnostima i nesvjesno smekšani njegovim promjenama, a da ne govorimo pak o onima među nama kojima je Istra neposredna okolina – tek kad se nađemo tamo, u tom četvrtom gradu po veličini u ovoj zemlji, možemo iz prvoga obilaska i čitanja osnovnih slojeva shvatiti sve razlike unutar jedne države u odnosu na našu zajednicu. I vidjeti šta znači kad se stvarno sve svede na monokulturni i monoetnički princip. Iz svakoga ugla, svake ulice i trga, u čitanju slojeva prošlosti vidi se do koje je mjere tu izvršeno brisanje povijesti prisutnosti jednoga naroda i vremena, i kako je inaugurirana nova verzija, ujednačena, retuširana, homogena. Ne govorimo o ovoj recentnoj, o periodu kraja prošloga stoljeća, kad je ovaj narod do prije trideset i pet godina činio petinu gradskog stanovništva. Iza te povijesti krije se druga, zapanjujućeg kontinuiteta: pet stotina godina prisustva, pola milenija dakle, neprekinuto. Nakon svega, ništa se od toga danas ne vidi. Nastranu ono po čemu je grad najpoznatiji, njegovo nekadašnje središte koje simbolizira viševjekovno trajanje koncepta obrambenog grada-tvrđave, onako kako ga je zamislio i ostvario Eugen Savojski, pa time i tradicije vojnika, oficira i s njima naravno sveštenika – starog, baroknog svijeta esekerskih „paroha i lajtnanta“ u gradu koji je mijenjao carstva i uređenja više puta. Čitava jedna klasa, kompletan društveni sloj, građanstvo kroz stoljeća – trgovci i blagajnici, „postmajsteri“ i pisari, učitelji i gimnazijski profesori, fizici (liječnici) i advokati, savjetnici urbarijalnog suda i plemići, i njihove institucije, škole, kancelarije, zadruge, štedionice, društva, knjižare i listovi… sve je to nestalo danas jakože dim.

Hodajući noću Tvrđom, od Franjevačke ulice prema Trgu svetog Trojstva – nekad Karađorđevom trgu, ni manje ni više, pa onda Partizanskom – dok je iz starih baroknih zdanja prigušeno odjekivala buka kafića i klubova, tu gdje je na mjestu nekadašnjeg vojnog utvrđenja napravljen centar noćnog života i zabave, javila mi ironija nad činjenicom kako u tom trenutku apsolutno nitko unutar negdašnje zvjezdolike fortifikacije ne zna da se baš tu obrazovala ključna ličnost za budući nastanak jednog od dva najvažnija prozna djela srpske i južnoslavenske književnosti.

Rođen u Šidu 1731. godine, u staroj plemićkoj i prije svega vojnoj, ratničkoj obitelji, Simeon Piščević, nakon građanskih i vojnih škola, karakteristično za grencerske buduće oficire, došao je u Osijek. Tu ga je doveo otac, kapetan Podunavske landmilicije i komandant grada Šida, da kod stanovitog fon Malera, višeg sekretara vojnog savjeta, uči vojnu administraciju. Nakon toga, kao u kakvoj antičkoj tragediji, po Simeona dolazi otac da ga odvede u rat – protiv Francuza. Kad prvi put ulazi u rat, Piščević ima trinaest godina.

Nakon čitave sage po Evropi, od Alzasa do Bavarske, uz bitke, premještaje austrijskih pukova, ratovanja zajedno s ocem, svjedočenju kako se teško uspinje u karijeri, po prirodi ambiciozni Piščević, stekavši ađutantski čin, vraća se u Slavoniju, pa u Petrovaradin i u Karlovce. Tu se vjerojatno dogodio najvažniji susret njegova života – s izbjeglim srpskim patrijarhom Arsenijem i knezom Atanasijem Raškovićem, s čijom će se kćeri Dafinom (ovo ime već je indicija za čitatelje) i oženiti. Iako pod simpatijama austrijskog generala, baruna fon Engelshofena, koji mladom Srbinu dodjeljuje poručnički čin, mnogo prije uobičajene dobi za taj čin u ondašnjoj vojnoj hijerarhiji, Piščević je nezadovoljan brzinom napredovanja. Do njega dolaze vijesti da se na suprotnoj strani svijeta, tamo daleko, na Istoku, kod jedinog pravoslavnog cara, u samoj Rosiji osnivaju srpska naselja. Godine 1751., ruski general, no starinom Srbin, Jovan de Kurtič – poznatiji kao Jovan Horvat, vodi četiri hiljade iseljenika na područja južne Ukrajine gdje osniva Novu Serbiju, a godinu kasnije major Jovan Šević, također našega porijekla, povešće još nekoliko hiljada ljudi u drugu provinciju i osnovati Slavenoserbiju, koja s dva svoja kraja dotiče dva grada koji će nam tek unazad četiri godine početi izazivati jezu historijske ironije – Bahmut i Lugansk. Piščević tajno, bez pasoša, pokušava pobjeći iz Austrije i prebaciti se u Rusiju. U jednom gotovo romanesknom raspletu, u zadnji čas i već korak pred vojnim sudom, Piščević dobiva pasoš, razdužuje se u svom starom puku i zajedno sa „gospožom Dafinom“ i u međuvremenu rođenom djecom putuje u daleku i obećanu zemlju Rusiju. Biva primljen u carsku vojsku, kod pukovnika Tekelije, u Srpski puk i tako napokon počinje i ostvaruje se velika vojna karijera ovog neobičnog čovjeka. Uza sve kasnije izazove, ratove, težak život naših ljudi u toj iluziji obećane zemlje, uza spletke (vlastitih sunarodnika), Simeon Stjepanovič Piščevič će službu završiti u činu general-majora dobivenim od carice Katarine Druge, s visokim ordenjem i kao veleposjednik sela s hiljadu „duša“ u Bjelorusiji, koje će dobiti za zasluge.

Najvažnije za nas, napisaće svoje „Memoare“, nevjerojatno svjedočanstvo o svome i životu naših ljudi u Majčici Rusiji. Objavljeni su u Moskvi gotovo sto godina poslije smrti, zahvaljujući Piščevićevom unuku. „Memoare“ će mnogo prije izdanja na našem jeziku pročitati Miloš Crnjanski – uzevši ih kao početnu točku, kao polazište za „Seobe“.

Iako Srbi refleksno i razumljivo kroz povijest zaziru od Nijemaca i njihova mišljenja, onaj baron fon Engelshofen koji je protežirao Piščevića u Austriji, kažu da se razbjesnio kad je čuo da potonji hoće da emigrira u Rusiju. Prorokovao je sasvim precizno da će se Srbi među ruskim slavenskim masama sasvim utopiti u njih i asimilirati se do nerazaznavanja.

Razmišljajući o tome, hodajući kroz noćnu Tvrđu, tu na istoku države, dok su iz klubova udarali tonovi, raspoznatljivi i u kontekstu sasvim ironični, iz zemlje što počinje samo malo istočnije, sjetio sam se pjesme tamošnjeg pjevača, „narodnjaka“, emotivne balade što ju je jedinstveno pjevao taj pokojni i voljeni pripadnik naroda bez vlastite zemlje – Ni na Istok, ni na Zapad.

Ali, kad spominjemo pjevanje, ima i drugoga stila pored ovog narodnog i narodskog. Recimo onaj najviši i najteži, operni. U gradu, par tramvajskih stanica dalje, prvak Opere Hrvatskog narodnog kazališta, čukununuk je baruna Emanuela – Manojla –  Cvjetićanina, feldmaršal-lajtnanta Carevine – Kordunaša. Čukununuk čuven je kao Ero s onoga svijeta. „Ne treba klonuti“, govorim u noćnoj šetnji Tvrđavom prijatelju Bori, vodećem knjižaru i antikvaru najvećeg grada na istoku zemlje i jednom od najvrsnijih intelektualaca u nas.

„Ne treba klonuti“, potvrđuje, s osmijehom.