Raške duhovne svečanosti

Manifestacija finog duha

Raške duhovne svečanosti koncepcijski predstavljaju najbolje primjere srpske kulture i umjetnosti i jako im je stalo da povežu prošlost i sadašnjost, nobelovce i narodne instrumente, Srbiju i komšiluk

Zakon o jeziku

Gluvi jezik

Ovdje je jezik 33 godine sredstvo zastrašivanja, oružje ideološkog i psihološkog terora, što za posljedicu ima mutavost čitave jedne nacije koja se boji da progovori da ne bi pogriješila

Jelisaveta Načić

Dva lica poraza

To se događa kad se prečicom hoće u svijet – kad na putu s partikularnog u navodno univerzalno, prezrena i „zaostala“ pripadnost koja se zove nacionalna kultura služi samo kao prazna metafora: dobiješ simboličku potvrdu, konkretno svoje rodne i spolne prisutnosti, a i dalje si malen, ponižen i kolonijaliziran

Openhajmer

„Openhajmer“ ili o (samo)uništenju

Ono što je problematično iz društveno psihološkog aspekta jest što dominantni dio publike, koji ako ništa drugo barem zna da su bačene nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki, ne pomišlja da današnji svijet promatra kroz taj film nego „Openhajmera“ vidi tek kao napeti blokbaster

Minhauzen

Matulin Minhauzen među nama

Stvarne „minhauzene“ treba tražiti upravo u vlastitoj okolini, jer svatko od nas poznaje barem jednog. Na ovo nas nakon punih 20 godina izvođenja i dalje podsjeća monodrama „Minhauzen“ redatelja Borisa Kovačevića, u izvedbi Vilija Matule

Deklaracija

Jezik na granici

Srpska književnost, ako išta, pa nek se ponovi milioniti put, oduvijek je i istinski bila i ostala, isluženim terminom, policentrična. Njene najvažnije stvari nastale su zapravo izvan matice, a sam književni kanon neuporedivo je brojniji onima koji su stvarali izvan, jezikom deklaracije rečeno, „nacije-države“