Danas kad se slušaju „Igre“ Marka Tajčevića bazirane na srpskom folkloru, u rješenjima oblikovnim i izražajnim, modernim i bez romantičarske retorike, one se čine kao da iz daleke i neočekivane prošlosti najavljuju mnoga desetljeća unaprijed muzičke tendencije visoke suvremenosti

Silvana Sajsl, iako je bila vrhunska pejzažna arhitektica koja je ostavila brojne projekte zagrebačkih parkova, gotovo je nepoznata. Silvanin otac bio je Dušan Plavšić, imućni bankar i intelektualac iz graničarske slavonske porodice, odnosno kako ga neke ovdašnje enciklopedijske jedinice sramotno označavaju „grčko-istočne vjere“

Na obilježavanje u spomen-kompleksu Čegar došao je i – Stevan Sinđelić, potomak direktni, što će reći čukun-čukun (!) unuk vojvodin. Pojavio se mlad čovjek koji čuva uspomenu na opjevanog, prepričavanog, slavljenog i zloupotrebljavanog pretka

Odmah nakon podneva deda bi na većem aparatu, na starinskom drvenom „kosmaju“ sa zelenim „okom“ svjetlećim, našao „Beograd“, kako se govorilo, i obavezni „Karavan“ što ga je vodio Peca Slavenski. Ravno je sto godina kako je osnovana i počela s radom prva radio-stanica u glavnom gradu Srbije i tada prva u Jugoslaviji

Nakon raspada zemlje za koju su obojica kao psi čuvari bili u stanju rastrgnuti svakoga tko bi imalo „s puta skrenuo“, Baće se pred kraj života odrekao svega za šta je stajao i za što je dapače krvavo djelovao, za razliku od tihog Šašića koji je umro mirno u Beogradu

Od „kruna“ iz Carevine pa sve do eura, sedam različitih sredstava plaćanja prošlo je kroz ruke ljudi današnje Hrvatske. U Srbiji se pak obilježava ravno stotinu i pedeset godina neprekinutog korištenja valute koja je ovdje dugo vrijedila kao metonimija za novac

Kad bi se bezrječno moglo odgovoriti na ovaj suštinski ponižavajući manifest „Hrvatska treba Srbe“, trebalo bi zamisliti kako negdje odozgor lebde bestjelesno likovi iz davne prošlosti, Frankopani, Berislavići, Jakšići, Brankovići, i taj bi se odgovor umjesto demagoških trikova čitao kao pamćenje, kao istina

Sve što je bilo i jeste u dodiru s Brankom kao da se odmah pretvaralo u dobrotu, svjetlost, u vedro, blistavo i radosno. Dakako, s našom jedinstvenom kapljom melankolije i žalosti tik uz taj kroz generacije prenošen svijetao sjaj. Bez nje ne bismo bili mi, ovi koji jesmo

Pjesnik poput Šantića, kao svega nekolicina drugih kroz kulturnu historiju čiji su stihovi dosegli takav rijedak nesvjesni konsenzus i neusiljeno prihvaćanje od naroda, upisan je u kulturu nevidljivo i onda kad ga ona negira ili odbacuje