Krajem osamdesetih otvorio je B. P. Club u Teslinoj ulici, u čuvenom podrumu, ispod razine zemlje – kako i pristaje džez-klubu – a unutar kompleksa nekadašnjeg OKC-a. Ovaj klub postat će ne samo mjesto za izlazak s najboljom muzikom u gradu, nego i relevantna točka u evropskim, čak i svjetskim razmjerima – tu su svirale takve „marke“ kao što su Džo Pas, Džo Zavinul, Džon Luis
Kako jedan „nezavisni“ medij u otrovnom spoju ideologije, tendencije, iskrivljavanja i obavezne intervencije na jeziku, resemantizacije pojmova, izokreće sve tako da stane u novi vladajući konstrukt. I time na kraju uvijek opravda barbarizam – rušenje, fizičko, simbola vremena i ideja koje više ne odgovaraju operaciji promjene vlastitog identiteta
Zdravko Šotra dao nam je seriju „Više od igre“, u kojoj heroji mogu biti i mladi skojevci i pripadnici „sitne buržoazije“; u kojoj su jednaki po rodoljublju momci socijalisti iz nogometnog kluba „Radnički“ i kraljevski oficir Šljivić, veteran Velikog rata. Jedini negativci su izdajice svoje zemlje
Priče o perojskim familijama iz prošloga, dvadesetog vijeka, pregnantne su koliko i važne, s neplativim opisima, kako otac Danilo kaže „naših otaca i đedova“ (uvijek me gane ovaj izgovor, to da skoro četiri stoljeća od dolaska iz staroga kraja, Perojci i dalje kažu „đed“)
Nemiran, sukobljen, podijeljen, polariziran do krajnje netrpeljivosti dvije strane, rascijepljen između strepnje i nerviranja… I ujedno uvijek otvoren, kao nijedan grad, pun duha, širine, živosti i samopouzdanja koje tako nervira okolinu
Najveći naučnik svih vremena, najveći kantautor, najveći dramski umjetnik, vodeći modernistički romanopisac, sve su to za dobromisleće i širokogrudne pripadnike inteligencije manje-više „pravoslavci“, „pravoslavni Hrvati“, „pravoslavni ali…“ i tako redom. Nikako Srbi
Stojan u „Velom mistu“ je samo čin i ime, bez prezimena (!), tipski sasvim – srpski i prvojugoslavenski oficir, nakon oslobođenja 1918. Trajno ne volim tu ulogu koju je odigrao veliki Slobodan Aligrudić
„Pleše se, pleše, gospodo“, ponavlja Arsen rezignirani motiv kroz „Posljednji tango u Đevrskama“. Sve više djeluje da je ovo i autopoetički stih – upravo je autor onaj koji je morao plesati kroz opasnosti vlastitih misli i riječi, nepoželjne jer su drugačije, od iste problematične sorte kao porijeklo i pripadnost
Kad su stvari mračne i prljave, događa se da bijeg u suprotnost tome, u dobrotu i čednost, u djetinjstvo kao točku spasa i neiskvarenosti, nije kukavička rezignacija, nego je tiha i časna gesta
„Pod kojim se okolnostima Dragiša Vasić našao u štabu Draže Mihailovića kao njegov pomoćnik, meni nije jasno“, reći će kasnije Krleža. Dragiša Vasić završit će 1945. u Jasenovcu, gdje je najvjerojatnije i ubijen
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
