Uz sva neutemeljena i usiljena osporavanja koja dolaze sa hrvatske strane, ona u srpskom društvu su možda još teže razumljiva. „Djeca Kozare“ mogla su da budu retka prilika da se duboko razjedinjeno društvo okupi oko teme koja ne bi smela da pripada nijednoj stranci

Građani mogu vjerovati da vlast krade i glasati za nju ako procijene da im ipak jamči mirovinu, plaću, subvenciju, radno mjesto ili barem privid stabilnosti.

Kada je neko pitanje u Hrvatskoj od nacionalne važnosti, razlike između desnice i dobrog dela takozvanog političkog centra umeju naglo da se istope. U Srbiji se pitanja od nacionalne važnosti slabo vrednuju. Istorija, sećanje, kultura, stradanje… lako postaju manje važni od mogućnosti da se na njima politički profitira.

Dok se nekada one koji krše štrajk gledalo u negativnom svjetlu, mejnstrim mediji ovih dana rijetke vozače tramvaja i autobusa koji nisu u štrajku predstavljaju kao heroje, kao super junake, slično kako su slavili osramoćenog Vilija Beroša dok su ga djeca u korona krizi crtali kao bucmastog supermena.

Decu smo, navodno zbog njihovog samopouzdanja, poštedeli gotovo svakog suočavanja sa sopstvenim ograničenjima. Кada im svet ne potvrdi sliku koju smo im godinama gradili, reagovaće besom. Ili će potražiti nekoga slabijeg na kome će proveriti svoju moć. A odraslima će to biti u redu dok god mladi tu moć usmeravaju na one koje su isti ti odrasli odredili kao dostojne prezira.

Dojam je da je vodstvo EU potpuno hladno prema studentskom pokretu u Srbiji, nema dramatičnih poruka podrške Ursule fon der Lajen i tirada o europskim vrijednostima koje treba zaštititi, o europskom jedinstvu i sličnim floskulama. Nema ničega osim hladne uzdržanosti i uopćenih poruka o važnosti učešća građana u razvoju demokratskog društva.

Uporno ponavljanje nacionalnog prideva nije Hrvatsku učinilo uključivijom ni pravednijom niti sigurnijom u sopstveni identitet. Ali ne znači ni da Srbiju zbog istog postupka treba proglašavati nacionalističkim izuzetkom, kao da je učinila nešto do sada neviđeno i nezamislivo u pristojnom svetu

Srbi u BiH, kao i drugi narodi, ne mogu graditi svijetlu budućnost na počinjenim zločinima, to ne može biti temelj uspješne i održive budućnosti. Takav stav nije nikakva izdaja nacionalnih interesa, to je zdrava logika i u konačnici ispravna stvar koja je pretpostavka (su)života među ljudima i narodima.

Iako su proteklih 20 godina za piromanstvo u Hrvatskoj osuđeni deseci hrvatskih državljana hrvatske nacionalnosti, svi oni su u očima desničara ovim zadarskim slučajem simbolički amnestirani i na njima je primijenjen opći oprost jer je „sada konačno jasno odakle vjetar puše i odakle požari u Hrvatskoj.“

Оdbijanje kolektivne osude nije odbrana osumnjičenih, kao što osuda njihovog mogućeg dela nije saglasnost da im se na optuženičkoj klupi pridruži čitava zajednica.