Prošlog tjedna krenula je isplata prvog godišnjeg dodatka na mirovinu, svojevrsne trinaeste mirovine koju će dobiti svi umirovljenici. Iznos ovisi o godinama radnog staža, a ovaj dodatak, koji mnogi vide kao zamjenu za božićnicu, isplaćuje se po prvi put. Vlada je krajem oktobra odlučila da vrijednost dodatka iznosi šest eura za svaku godinu mirovinskog staža. To znači da će isplaćeni dodatak u prosjeku iznositi oko 170 eura, dok će oni s punim radnim stažem od 40 godina na račun dobiti 240 eura.

Naravno, umirovljeničke udruge, sindikati i stranke odmah su skočili na noge; iznos im je premalen, ponižavajući. Podsjećaju da umirovljenicima istodobno stižu i veći računi – za struju, komunalije, ali i skuplja polica dopunskog zdravstvenog osiguranja. Upozoravaju da će država kroz razne druge troškove, poreze i namete uzeti dvostruko više, zbog čega to nije nikakva pomoć nego uvreda za zdrav razum. Višnja Stanišić, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), smatra da je iznosom iskazano veliko nepoštovanje prema ljudima koji su odradili svoj radni vijek.

Ovakva razmišljanja o visini mirovina i poštovanju ljudi koji su odradili životni vijek, iako razumljiva, više nisu realna u svijetu u kojem živimo. Mirovinski sustavi u Europi danas su na izdisaju. Model generacijske solidarnosti imao je smisla prije 50 ili 30 godina, kada je broj umirovljenika bio kudikamo manji, a odnos radnika i umirovljenika bio debelo na strani radnika. Danas taj svijet više ne postoji. Sustav generacijske solidarnosti iz godine u godinu generira sve manje prinose i sam po sebi nije ni blizu dovoljan da pokrije sve troškove hrvatskih umirovljenika. Mnogi bi se šokirali kada bi znali da se gotovo 50 posto troškova svih godišnjih mirovina u Hrvatskoj danas ne financira iz mirovinskih doprinosa nego direktno iz državnog proračuna od poreza i prihoda skupljenih po sasvim drugim osnovama i za sasvim druge namjene. Dakle, i mirovine kakve su danas, te jadne i nikakve uključujući i tih šest eura po godini radnog staža, nisu realne već predstavljaju socijalnu pomoć države. Svake godine, sljedećih 20 i više godina pritisak mirovinskog sustava bit će sve veći jer je radne snage sve manje, a troškovi života rastu sve brže. Hrvatska sve više postaje država turizma i uvozne radne snage, a to nije bajna osnova za visoke plaće i visoke mirovinske doprinose. Nije Hrvatska jedina država koja ima ovaj problem. Francuska izdvajanja za umirovljenike su astronomska, njihov odnos umirovljenika i radnika još je gori, a stanje državnih financija očajno. Slično je i u drugim velikim europskim ekonomijama koje sve pate od sličnih boljki; strm demografski sunovrat u kombinaciji s nedostatkom radne snage i velikim socijalnim pravima sve starijeg stanovništva. Ekonomistima je jasno da Europa više neće moći održavati socijalni standard i sigurnost ranjivih skupina i da čitav kontinent čeka buđenje iz sna u kojem se živjelo desetljećima.

Europska komisija već je pokrenula procese koji bi dugoročno trebali dovesti do toga da se teret mirovina prebaci s države na pojedinca, kroz dodatne stupove individualne štednje za mirovinu, a uskoro kreće i novi val pomicanja dobi za umirovljenje prema 70 godina. Desetljećima je sintagma „s posla na groblje“ služila kao cinična dosjetka, ali za mnoge u bliskoj budućnosti to će biti surova stvarnost. Borba za proračunska sredstva u slučaju ekonomske krize postat će izrazito ogorčena budući da je količina društvenih skupina izravno priključenih na proračune država u posljednjih nekoliko godina eksplodirala.

Posljednjih nekoliko godina Hrvatska se zahvaljujući milijardama iz europskih fondova i prihodima generiranima od enormnog rasta prikupljenih poreza uspješno nosila s inflacijom i povećala je primanja gotovo svima u državnom sektoru. Ta povećanja plaća pratila su i povećanja mirovina, no taj rast sada dolazi do sigurnog kraja. Značajnih povećanja plaća i mirovina u sljedećim godinama zasigurno neće biti, barem sudeći po stanju državnih financija. A ono je takvo da se Hrvatska nalazi na rubu praga dopuštenog deficita od tri posto i sve to unatoč milijardama iz EU fondova. Na to se još nadovezuje činjenica da Hrvatsku očekuju i golema zaduženja za naoružavanje, kako bi se dostigle obveze od pet posto ulaganja u obranu. Prostora za rast mirovina radi održavanja standarda bit će sve manje, pa će u budućim godinama i ovih šest eura po godini staža izgledati sasvim realno.

Zato je priča o „ponižavajućih“ šest eura po godini staža zapravo pogrešno usmjerena. Ne zato što umirovljenici ne zaslužuju više – zaslužuju. Nego zato što taj dodatak nije izraz političke bahatosti ili cinizma, već granice do koje je sustav uopće još sposoban ići. Hrvatska više nema luksuz moralnih rasprava o pravednosti mirovina, nego se nalazi u fazi golog preživljavanja modela koji se urušava pod vlastitom težinom.

Šest eura po godini staža nije kraj priče. To je tek uvod u razdoblje u kojem će se umirovljenici, radnici i država prvi put ozbiljno suočiti s činjenicom da europski socijalni san ima rok trajanja. I da je taj rok, barem u Hrvatskoj, već dobrano istekao.