Događaje u dalekoj prošlosti suvremeni ljudi su nakon općeg obrazovanja uglavnom listom zaboravili, ili, ako bi ih se ikada i sjetili, takvi događaji su u pravilu služili tek kao „izlet u historiju“, sa zgodnim i uzbudljivim anegdotama. Radi se o tome da otrovna radijacija prastarih vremena vrlo često djeluje do naših dana, a da toga naravno uopće nismo svjesni. Jedan takav događaj je zauzimanje Carigrada 1204. godine, uz pokolj stanovništva, pljačku i paljevinu grada, što je učinila križarska vojska u Četvrtom križarskom ratu. Taj događaj, po dugom historijskom domino efektu, dokotrljavši se do naših dana, tragično je utjecao i na balkanske narode.

Cilj te vojske tada bio je primarno Egipat, pa onda i oslobađanje Jeruzalema koji je bio pod kontrolom vojske sultana Saladina, ali ta križarska vojska nikada nije stigla do Jeruzalema. Ona je skrenula sa zacrtane rute i prvo razorila i opljačkala Zadar (1202.), a dvije godine kasnije i Carigrad, Konstantinov grad, uspostavivši na njegovim ruševinama tzv. Latinsko carstvo koje je postojalo kakvih 60 godina. Hiljadugodišnje Bizantsko carstvo nikada se od tog poraza oporavilo nije. Bilo je razdijeljeno na nekoliko slabih državica, da bi koje stoljeće kasnije – u nekoj vrsti završnog udarca – postalo lak plijen osmanlijskom osvajanju, koje ga je preplavilo zajedno s konačnim osvajanjem Carigrada 1453. godine.

Brojni su i komplicirani odnosi koji su kronično postojali između evropskog Zapada i evropskog Istoka, između crkvene i svjetovne vlasti i između interesa trgovaca, s jedne strane, i principa kršćanske čestitosti toga vremena, s druge strane. I u samom Bizantu u to vrijeme postojali su problemi na vertikali između vladara, vlastele i naroda, a različite spletke, intrige i neprincipijelne koalicije, izjedale su iznutra hiljadugodišnje carstvo. Ali, na kraju jedna činjenica ostaje neumitna – Carigrad je razorila kršćanska vojska poslana iz Rima i Venecije, koja je opljačkala grad i napravila pokolj stanovništva. Bizantinski kroničar Nikita Honijat, koji je gledao razaranje Carigrada, zapisao je da su se ti vojnici zakleli prije nego što su krenuli u Četvrti križarski rat: „Stavili su na sebe krst i zakleli se na njemu i na Svetom evanđelju da će kroz kršćanske zemlje proći ne prolijevajući krvi i ne okrećući ni desno ni lijevo.“ U knjizi „Veliko izdajstvo, Carigrad 1204.” engleski historičar Ernl Bredford kaže kako razlozi križarskog osvajanja Carigrada nisu bili principijelne, ideološke ili vjerske prirode, nego su oni ležali u goloj pohoti križarskih vojnika za pljačkom i uništavanjem. Ti vojnici su u carigradskim crkvama razbijali iste one krstove koje su i sami nosili na svojim odorama i krali su iste one vrijedne predmete i simbole kršćanske vjere u kojoj su i sami bili kršteni. Bredford kaže da su ti vojnici tim neviđenim divljaštvom izdali vojničku čast, kršćansku vjeru i obećanje građanima Carigrada da im neće učiniti ništa nažao kada uđu u grad. Kaže Bredford da su križari, osim silovanja, ubistava i paleži, raznijeli „svo bogatstvo ovog svijeta“ koje osam stoljeća nakon ovog pokolja stoji u crkvama, muzejima i raznim institucijama, širom Evrope, naročito u Veneciji. Piše u knjizi Bredford: „Građane Carigrada iznevjerile su zidine pod Božjom zaštitom. Sveta Bogorodica Vlahernska sa svojim pokrovom, djelići Časnog krsta, glava Svetog Jovana Krstitelja, mošti hiljadu i jednog apostola, sveca i mučenika – nisu te zidine sačuvale. Posle devet stotina godina postojanja neprijatelj je prodro u Konstantinov grad i osvojio ga.“ U svom djelu „Sudar civilizacija“ Semjuel Hanington kaže da je „Zapad osvojio svijet ne superiornošću svojih ideja, vrijednosti ili svoje religije, nego svojom nadmoćnošću u primjeni organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikad”. U tom smislu, malo je u historiji bilo djela, piše Bredford, koja toliko zavređuju prezir kao pljačka i razaranje Carigrada, kule stražare Zapada koje su počinili Mlečani i križari.

Slažu se mnogi historičari da podjela i razdvajanje istočne i zapadne Evrope potiče upravo tu, u trenutku toga neviđenog užasa kojeg su u Carigradu počinili križari. Posljedice su bile neminovne: raskomadavši Istočno rimsko carstvo, Venecijanci i križari su ne samo otvorili Turcima put u Evropu, nego su i posijali sjeme kasnijeg „balkanskog pitanja” i, konačno, stvorili su povoljnu klimu za današnju neprijateljsku podjelu između istočne i zapadne Evrope.

Što je značilo osvajanje Carigrada za svijet i za Srbiju toga doba? Kakav je smisao tog događaja danas? Postoji li neka veza između lomljenja relikvija u crkvi Svete Sofije od prije osam vjekova i uništavanja bogomolja po Balkanu danas? Sasvim je sigurno da su tragične posljedice upravo tog divljačkog pohoda križara na Carigrad izbacile na obale novog doba sve do danas milione ljudskih leševa koji su, zbog ove katastrofe, postradali kasnijim slijedom događaja. Eho tog barbarstva odjekuje vjekovima. Da je to tako govori isprika pape Ivana Pavla II. 2001. godine grčkom arhiepiskopu Kristodoulosu za Četvrti križarski rat i pljačku Carigrada, kao i ponovna isprika pape Franje 2021. godine pred grčkim arhiepiskopom Jeronimom II. „Historija ima svoju težinu i danas imam potrebu zamoliti Boga i braću i sestre za oprost za pogreške koje je počinilo tako mnogo katolika”, rekao je papa tokom svog službenog posjeta Ateni. Da li pravoslavni treba vječno da osude katolike za ono što se dogodilo 1204. u Carigradu? Sigurno je da bi na osudu imali pravo, ali to ne treba da rade. Ono što bi i jedni i drugi trebalo da rade je da žale i da se kaju za ono što se onda i svih ovih vjekova dogodilo, od čega se duša kršćanstva nikada oporavila nije.