Njemački političar Kristijan Šmit povukao se sa pozicije visokog predstavnika sredinom maja, a sve do danas njegov nasljednik nije imenovan. Kad će, i da li će se uopšte to dogoditi, ni danas nije poznato. Naprotiv, sve sluti da se velike sile ni u narednom periodu neće dogovoriti o imenovanju njegovog nasljednika, što mnoge koji se bave analizom političkih prilika u BiH navodi na zaključak da je na sceni tiho odumiranje OHR-a uz prećutnu saglasnost SAD-a i podršku Kine i Rusije.

Podsjećamo, Šmita za visokog predstavnika nije priznavala Banjaluka, ali ni zvanični Moskva i Peking u Savjetu bezbjednosti. Sve to nije sprečavalo Nijemca da pet godina vedri i oblači u BiH, donosi odluke i mijenja zakone, što je u konačnici za posljedicu imalo odlazak Milorada Dodika sa pozicije predsjednika Republike Srpske. Ipak, sa periodom najžešće Šmitove aktivnosti poklopio se povratak na vlast Donalda Trampa u Americi. Već nekoliko mjeseci kasnije iz BiH je sa pozicije američkog ambasadora otišao Majkl Marfi, čime je Šmit izgubio ozbiljan vjetar u leđa. Vremenom je i njegov uticaj slabio, a na kraju je iz BiH otišao i Nijemac ostavivši tako upražnjenu fotelju sa koje su u protekle tri decenije stranci u dramatičnoj mjeri promijenili ustavnopravni poredak BiH.

Tijelo koje je izabralo Šmita, fantomski Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira (PIC), pokušalo je samo nekoliko sedmica nakon njegovog odlaska da imenuje nasljednika, ali to se na sjednici održanoj početkom juna nije dogodilo jer zemlje članice, a u pitanju su najveće svjetske sile, nisu postigle konsenzus. Kao kandidati slovila su dvojica diplomata, Antonio Zanardi Landi iz Italije i Rene Trokaz iz Francuske. Landi je bio američki favorit, ali dio evropskih zemalja je bio za Francuza i dogovora nije bilo. Već na sljedećoj sjednici, krajem istog mjeseca, razlike su dodatno produbljene pa se poseglo za kompromisom – za vršioca dužnosti visokog predstavnika imenovan je Amerikanac Luis Krišok, koji je bio Šmitov zamjenik. Posljednja sjednica PIC-a održana je sredinom jula i ništa bitno se nije dogodilo. Krišok je ostao u fotelji, a predstavnici zemalja koje čine PIC više se nisu sastali.

„Unutar PIC-a i dalje traje diplomatsko usaglašavanje između Vašingtona i Brisela kako bi se pronašao treći, kompromisni kandidat koji bi trajno zamijenio Kristijana Šmita, međutim, nikakav napredak nije postignut. U međuvremenu je u BiH počela predizborna kampanja i sve se vrti oko borbe za vlast pa međunarodna zajednica i ne žuri, već čeka rezultate izbora“, objašnjava za P-portal dobro upućen izvor blizak međunarodnim krugovima u BiH.

Naš sagovornik otkriva da SAD ne žele da odustanu od namjere da njihov čovjek zasjedne na čelo OHR-a, ali napominje da, ako se to ne dogodi, Vašington nema ništa protiv da Krišok, takođe američki čovjek, bude taj koji će spustiti zavjesu na međunarodni protektorat u BiH.

„Tranzicija lako može da se pretvori u potpuno gašenje“, zaključak je našeg sagovornika.

Stvari trenutno stoje tako da će jedna od dvije upražnjene pozicije rezervisane za međunarodne diplomate ipak uskoro biti popunjena. U BiH bi, naime, do kraja godine trebalo da se ukaže novi američki ambasador. Riječ je o Ronaldu Džonsonu, bivšem marincu, koji je nedavno saslušan pred nadležnim odborom američkog Senata, a tamo je poslao neke poruke od suštinskog značaja za budućnost BiH nagovještavajući u kojem smjeru bi se mogao razvijati uticaj međunarodne zajednice.

„SAD mogu igrati važnu ulogu kao partner i fasilitator da pomognu da se stvore uslovi za dugotrajan mir i prosperitet, dok istovremeno možemo ohrabriti lokalne lidere da preuzmu veću odgovornost za budućnost svoje zemlje“, rekao je Džonson.

Ohrabrivanje lokalnih lidera za preuzimanje veće odgovornosti nije ništa drugo nego slabljenje međunarodnog intervencionizma zbog čega su političari u Sarajevu dodatno nervozni, a oni u Banjaluci ohrabreni. U kombinaciji sa rezultatima izbora ova najava bi mogla da označi početak nove ere za BiH, ere potpuno drugačije od svega urađenog u proteklih 30 godina, što je pojedine američke zvaničnike u istom tom Senatu navelo da pomenu da čak ni „raspad zemlje nije nemoguća opcija“.