Društvena atmosfera je uglavnom takva da taj drugi neprestano predstavlja nešto kao neizgovoreni problem, kamenčić u cipeli, remetilački faktor mira u kući, kojem je uzrok možda davno zaboravljen, ali su posljedice i dalje žive i uporno truju naše odnose
Jer Srba nakon Oluje više i nema. Mladi imaju tek sliku nekog Srbina o kome su nešto čuli, negativnu projekciju, doslovno utvaru, ali nemaju iskustva živih ljudi srpske nacionalnosti. Mnogi su odgajani u nacionalističkoj atmosferi i to je njihova možda jedina socijalizacija
Današnji istraživači treba da prevaziđu kompleks da su Srbi mlada kultura, koja se javlja tek od 19. veka i kaska za evropskim narodima. Ta kultura je bila i mediteranska i vizantijska i srednjoevropska, što osim književnosti najbolje svjedoče naši srednjovekovni manastiri
Što se tiče umetnosti ili pisanja, neminovno je da smo u jednom u mnogo čemu raspalom svetu. Nigde nije dobro. Ali mislim da svet neće propasti. Svet je toliko bezuman da on ne može da propadne i ta besmisao sveta je šansa za nas da preživimo
Pri tome oni nisu svesni šta zaista znači ta fora na koju se pale. Mladi spominju Dražu, Pavelića ili Tita, ali oni zapravo ne mogu da objasne stvarni istorijski kontekst, ni tih ličnosti, ni događaja koji iza njih stoje. Tu verovatno postoji i neka vrsta protesta protiv svakodnevnice, autoriteta, roditelja, kao što je nekada bio pank…
Carigrad je razorila kršćanska vojska poslana iz Rima i Venecije i to ne zbog ideoloških ili vjerskih pobuda, nego zbog pohote križarskih vojnika za pljačkom i uništavanjem. Ti vojnici su u carigradskim crkvama razbijali iste one krstove koje su i sami nosili na svojim odorama i krali su iste one vrijedne predmete i simbole kršćanske vjere u kojoj su i sami bili kršteni
Unatoč tome ne odustajem od novinarstva jer i dalje vjerujem da bez obzira na jeftini komercijalizam i sve veću idiotizaciju medija postoje oni koji žele pročitati istinu, na primjer, o srpskim bakama koje su ljetos rastjerivali ljudi u crnim kapuljačama ili o drugim marginaliziranim skupinama kojima novinari daju pravo glasa
Manastiri su bili prva učilišta i prve bolnice, prvi univerziteti i saborna mesta narodnih odluka. Oni su mesta koja su obeležila trajanje našeg naroda, jer u svim turbulencijama koja smo prolazili, i kao narod i kao društvo, manastiri su ostajali kao svetionici te vekovne istrajnosti
Vaskrs nije samo običaj ili kultura, nego vjera u Hristovu pobjedu nad smrću i vaskrsenje. Milioni hrišćana su u velikim mukama položili svoje živote svjedočeći Hrista. Najgore od svega, mnoga zlodjela počinjena su u uvjerenju da su u službi Bogu. Dotle seže ljudski pad
Čovjek ako je Bogom nadahnut, živi i radi za vječnost. Takav čovjek radi za principe vlastitog shvaćanja dobra, radi za svoju porodicu, radi za svoj narod, koji ne mora biti samo srpski, nego i za društvo u cjelini i za sve ljude, kaže otac Pavle, iguman manastira Orahovica
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
