Novinarka, književnica i pjesnikinja Jasminka Domaš jedina je židovska spisateljica u Hrvatskoj. Neki od njenih romana su „Rebeka u nutrini duše“, „Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank“, „Nebo na zemlji“, kao i zbirke pjesama „Duša je nebo“, „Žena je sufi“ i druge, zbirka pripovijedaka „Tjedne minijature slobode“, kao i više od tri stotine radova na području judaizma. Ona je i gostujući predavač na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu, članica je Svjetske konferencije religija za mir, PEN Hrvatska i Društva hrvatskih književnika. Jasminka je aktivna članica Židovske zajednice Bet Izrael i kulturnog društva „Miroslav Šalom Frajberger“ u Zagrebu. Zašto piše, koliko je bogata židovska kultura i kako se nosi teret tragične sudbine, pitali smo gospođu Domaš, ženu osebujne profesionalne karijere, individualne odvažnosti i blagim ozračjem ispunjene duhovne nutrine.

Već dugi niz godina prisutni ste i na književnoj i na novinarskoj sceni u Hrvatskoj, svakako i na širem evropskom prostoru. Što se zapravo nalazi u srži vašeg spisateljskog rada?

Cijeli život sam provela na radiju, ali duboko u sebi sam znala da sam ja prvenstveno pisac. S druge strane, kada me netko pita što sam po profesiji, ja kažem da sam novinar, jer mi je ta profesija omogućila da živim i djelujem na jedan za čovjeka dobar način. Ja volim novinarstvo i bila sam, vjerujem, solidan novinar u vanjsko-političkoj redakciji radija u Zagrebu, ali ako me pitate što je suština mog bića, onda je ona u tome da ja jesam pisac. Bavim se pjesništvom i prozaistikom. Radost moga pisanja u prvom redu predstavljaju ljudi, moji čitatelji, koji mi se javljaju, često onda kada prolaze kroz neku tešku životnu krizu i tada mi kažu da ih mnoge moje knjige spašavaju u mnogo čemu. Mislim da što god da pišem, trebam biti za čovjeka. Zamišljenom čitaocu uvijek ću reći da što god da se dogodi „na tvojoj sam strani“.

Važno je putovati

Kako izgleda vaš društveni život kao pisca?

Pa, recimo, mene ne zanima da budem „poznata“, iako sam objavila već nemali broj knjiga, niti sam takav tip da bih govorila svoje stihove po kavanama. Ima ljudi koji to čine, ali takvi nastupi nisu za mene. Bilo je natječaja za objavljivanje mojih knjiga na kojima bih prošla, kao i onih na kojima ne bih prošla, bilo je prijedloga za nagrade koje na kraju nisam dobila, bilo je i latentnog antisemitizma, gdje je jako teško objasniti u čemu bi se takav antisemitizam sastojao, ali – bilo je svega. Čitav taj „društveni“ književni život prolazi prilično mimo mene: ja prvenstveno uživam u pisanju i to je za mene beskrajno važno. Volim putovati i prije nekoliko godina bila sam u Iranu i rezultat tog putovanja je moja zbirka pjesama „Plamen svjetlosti“. Mislim da je ne samo za pisca nego i za svakog čovjeka važno putovati jer svi smo mi zatrovani lokalnim prilikama i politikama, zbog čega stvaramo svoje slike od kojih ne vidimo ljude. Iran je toliko bogata zemlja, kulturno i civilizacijski, a mi ju gledamo samo preko dnevne politike i slično. Iranci su na petom mjestu u svijetu kao najsimpatičniji ljudi. Oni su vrlo gostoljubivi, sve vam daju od srca.

Za čovjeka je važno putovati jer smo svi mi zatrovani lokalnim politikama, zbog čega stvaramo slike od kojih ne vidimo ljude. Na primjer, Iran je toliko bogata zemlja, kulturno i civilizacijski, a mi ju gledamo samo preko dnevne politike

Nakon tog putovanja rekli ste kako ste u Iranu željeli istraživali iransku kulturu i duhovnost, dok s druge strane židovska kultura kojoj pripadate neprestano je u fokusu vašeg književnog interesa. Kakva je veza između različitih kultura i duhovnosti?

Pokušat ću odgovoriti što jednostavnije: dolje u nizini, postoji puno boja, a gore u visinama, samo je jedna boja. Time želim reći da ljudi, bez obzira kojoj religiji pripadaju, ukoliko se nalaze na visokoj duhovnoj razini, oni se međusobno jako dobro razumiju. Otišla sam u Iran, između ostalog zato što silno volim perzijskog pjesnika i filozofa Rumija i htjela sam vidjeti to podneblje, Širaz i sva ta predivna mjesta. Iran njeguje kulturu perivoja, fontana i parkova, u koje dolaze čitave obitelji koje žele biti zajedno. Ono što me je dovelo do suza je trenutak kada sam vidjela da na grob drugog velikog perzijskog pjesnika, Hafiza, dolaze u velikom broju obični ljudi, čitave porodice, i mladi i stari i oni koji jedva hodaju. Mnogi čitav Hafizov opus pjesama znaju napamet i ja sam pred očima imala jedan narod koji s toliko ljubavi dolazi svome pjesniku. U ovom našem današnjem globalnom, užurbanom i nasilnom svijetu, takvo silno poštovanje je nezamislivo.

Često možemo čuti rečenicu kako su Židovi narod knjige. Vi sami ste objavili 17 knjiga. Gdje leži vitalnost pisanja čitave jedne kulture?

Pa ja samo mogu reći da je moj okoliš još od malih nogu bio nezamisliv bez knjiga. Ja sam rasla s knjigama. Činjenica da sam oduvijek bila okružena knjigama omogućila mi je jezično bogatstvo bez kojeg ni knjiga koje sam sama napisala ne bi bilo. Moje pisanje u kulturi kojoj pripadam možda je upisano i u genima zbog židovske povijesti koja je zaista bila teška. Iz toga vjerojatno dolazi potreba da se zapisuje ono što se dogodilo, ono što se vidi i proživljava i ono o čemu razmišljaš. Na primjer, u Beogradu postoji Jevrejska digitalna biblioteka, u kojoj je sakupljeno sve što je napisano u vezi sa židovskom kulturom ili događajima vezanim za židovski narod u prošlosti kao što je holokaust ili onoga što se događa danas i to mi se čini fantastično. U židovskoj kulturi postoji veliko poštovanje prema riječi do te mjere da riječima jednog rabina „čovjek koji čita ili koji piše postaje knjiga“. U židovskoj kulturi su riječi i slova sveti pojmovi. Osim toga, u židovskoj kulturi je važna i tišina i „tihi glas“ mudrosti, koji ne možemo čuti ako smo nepribrani u buci i neredu. Današnji ljudi bi zaista trebali raditi na tome da počnu više živjeti u tišini.

Transmisija holokausta

U vašim romanima u kojima opisujete židovske obitelji i pojedine ljude židovske zajednice u Zagrebu čini se kao da usred poznatih mjesta urbane geografije izranjaju neki sasvim nevidljivi ljudi.

Ovo pitanje dolazi u trenutku kada saznajem da je upravo iz štampe izašla knjiga Ane-Marije Grinfelder „Nevidljivi“. Ona u toj knjizi govori o Židovima koji su nakon završetka holokausta preživjeli. Govori o tome kako su se oni nakon te tragedije vratili u Zagreb i ona ih naziva „šutljivim i nevidljivim građanima“. Jednom mi je pokojni Mirko Mirković, koji je bio član naše židovske zajednice, osnivač PEN-a u Zagrebu i sjajni intelektualac, rekao: „Kada sam se nakon logora u Njemačkoj vratio, Zagreb je za mene bio grad duhova.“ Poznajem veliki broj pripadnika židovske zajednice u Zagrebu, znam za njihove tužne sudbine i mnoge od njih sam intervjuirala za potrebe Špilberove fondacije, koja bilježi iskustva preživjelih žrtava holokausta. Zajedničko iskustvo za sve njih je velika trauma i zato oni da bi mogli dalje živjeti, pokušavaju tu traumu duboko potisnuti u sebi na dno duše i na taj način opstati. Sjećam se također razgovora s povjesničarkom Mirjanom Gros, koja je bila s majkom u njemačkom logoru Ravensbrik. Preživjela je te strahote i pitala sam je da li je, kada se vratila, svoje iskustvo iz logora podijelila s krugom najužih prijatelja. Ona mi je rekla: „Ne, nisam tada nikome pričala o tome što se meni i ljudima pored mene u logoru desilo, jer mi nitko ne bi vjerovao da je to uopće moguće, a onda i da nije istina to što pričam.“ Zato mnogo Židova živi neke svoje paralelne živote… Žive među ljudima, ali su zapravo nevidljivi.

Kako se tragedija holokausta uopće može nositi na leđima?

Postoji nešto što se zove transmisija holokausta, „prenošenje traume“, što znači da i generacije koje su rođene nakon holokausta u sebi zadržavaju određeni oprez i sumnju. S jedne strane je to dobro jer oprez prisiljava čovjeka da bude budan i da prati događaje. S druge strane, Viktor Frankl, koji je bio psihijatar i koji je preživio Aušvic, kaže da su veću šansu da prežive u logoru imali oni koji su voljeli, a ne oni koji su mrzili, zato što mržnja ima dva kraja – ubija i onog koji mrzi. Ali, logoraši koji su preživjeli i koji su kasnije s puno ljubavi zasnivali svoje porodice, to su činili i iz neke vrste „osvete“, odnosno sa sviješću „dokazat ću vam da me ne možete ubiti i da mogu živjeti dalje“. To suočavanje s patnjom mnogi nisu preživjeli: s jedne strane Edit Štajn prije nego su je odveli u gasnu komoru rekla je kako ona ipak vjeruje u „čovjeka budućnosti koji neće raditi zlo drugom čovjeku“, a s druge strane svako jutro u Aušvicu nacisti su skidali leševe onih koji su se bacali na žicu pod električnim naponom jer više nisu mogli izdržati…

Da li će ljudi jednog dana biti braća i sestre, kao što je vjerovala Edit Štajn?

Sada pripremam jednu svoju zbirku duhovnih pjesama i čitam tekstove iz edicije židovskog misticizma, gdje nalazim predviđanje da je ono što nas očekuje neka vrsta strašne kataklizme, otprilike kao nuklearna katastrofa, ali nakon toga dolazi „zora buđenja“ ili, prema židovskom vjerovanju, novi svijet ljudske harmonije, kada će svi ljudi na zemlji spoznati da postoji Bog. Mi znamo da vodeći fizičari svijeta danas nemaju krajnje odgovore unutar svoje znanosti i zato mnogi od njih vjeruju da mora postojati neka „viša inteligencija“… Ja vjerujem da jedino ako se vratimo nečemu što je veće od nas i od naših malih sebičnosti, imamo šanse preživjeti kao ljudska bića.

Vjerujem da jedino ako se vratimo nečemu što je veće od nas i od naših malih sebičnosti, imamo šanse preživjeti kao ljudska bića

Kako živi židovska zajednica Bet Izrael u Zagrebu?

Ta zajednica živi kao neka velika obitelj, u svom svijetu, u kojima se svi ti ljudi međusobno poznaju i pomažu jedni drugima, da bi uopće mogli dalje živjeti i opstati. Imamo dosta intelektualaca, ljudi srednje i starije dobi, dozrele za mudrost i oni nam puno znače. Naravno, tu pomaže i duhovni život, redovno se održavaju službe u sinagogi, imamo kulturnih događanja, dobru izdavačku djelatnost i goste iz drugih židovskih zajednica. Pratimo što se događa, vidimo kao i svi drugi velike nemire i tragedije u svijetu, vidimo veliki porast antisemitizma i počinjemo brinuti za sigurnost našeg djelovanja. Nedavno sam u Židovskoj općini imala promociju svoje zbirke duhovnih pjesama „Bog govori jidiš“ i shvatila sam da ne mogu tu informaciju o promociji podijeliti na društvenim mrežama, jer bih se jako loše osjećala ako bi došao netko s ne baš dobrim namjerama… Svijet se jako promijenio: prostori slobode se u nekom smislu jako šire, ali s druge strane ti prostori se jako sužavaju. Ljudi koji su, na primjer, preživjeli holokaust ili njihovi potomci, danas teško mogu podnijeti demonstracije ekstremne desnice.

Koji je to pojam koji može objediniti dugu povijest, sudbinu i kulturu židovskog naroda?

Rekla bih da je to dobrota. Činiti dobro. To kažem iz iskustva razgovara sa stotinama ljudi židovskog porijekla koji su preživjeli holokaust. Na svim tim ljudima je utisnut jedan užasan pečat, a ti ljudi se ponašaju tako, to sam osobno iskusila, da iskreno žele da se svatko u njihovom društvu osjeća dobro. Ti ljudi zaista jako cijene vrijednost jednog osmijeha. Nakon cjelokupne mučne židovske historije, današnji svakodnevni Židovi imaju svijest, koliko se to čini čudno, da se žele usuditi da čine dobro. Mislim da nam danas svima treba, bez obzira na to koje smo nacije ili religije i da li smo uopće religiozni, ta jednostavna riječ – dobrota.