Od ranih dana, u imaginarnu kutijicu najtoplijih uspomena spremio sam jedan naslov, ime kompozicije, instrumental ključnog našeg muzičara iz njegove rane faze – „Znam za jedno tiho mjesto“. Ovih dana sjetio sam se toga naslova, kao što ga se povremeno sjetim. Ali vjerojatno nikada tako gorko. Sva su mi moja tiha mjesta uglavnom izgazili, zapustili, zapljuvali, raznijeli, i na to sam navikao, kao i toliki. „Meni se kuća iskopala za ono“, kako ide razorni, strašni stih vjerojatno najvećeg našeg živog pjesnika. Jedno je ipak ostalo mjesto, pravo, fizičko, ne neuhvatljivo i metaforičko kao što je naslov, kao što su riječi naslova nježnog instrumentala (bezrječne kompozicije dakle). Negdje na pola puta između starog grencerskog gradića u dolini i mjesta u blagim goranskim brdima, koje ima status grada danas doduše, ali bi mu odgovarala više riječ „varošica“, koja se u hrvatskom nažalost ne koristi – tu, iznad rijeke iza koje je pruga Zagreb–Rijeka gdje su i noću tutnjali teretni vlakovi u daljine, bio je zaselak, jedva pet-šest kuća. Tu je bilo to, samo moje, tiho mjesto. A malo iznad njega i drugo i drugačije, gore uzbrdo, na proplanku okruženom gustim šumama, gdje leži malo groblje za koje čovjek može reći podjednako ozbiljno i s mrvom ironije da je „groblje s najljepšim pogledom na svijetu“. Kao dječaka dugo me plašilo. U zaselak niže njega, došli su moji baka i deda krajem sedamdesetih, odlučivši da se maknu iz grada. A gore, za taj proplanak prelomili su da će im biti posljednje mjesto na zemlji, „tuj đe se narod kopa“, kako tamo kažu. Pomisao me plašila, kao što je i samo malo groblje, kao metafora daleke mogućnosti sutrašnjice koja će jednom doći. Groblje je bilo neobično kao takvo, barem meni: tu nije bilo masivnih mramornih spomenika, ni golemih betonskih križeva, ni „ajngela“ od klesanog kamena, ni alegorijskih ženskih figura koje tuže u prirodnoj veličini omotane kamenim lentama i vijencima, ni otmjenih obeliska, ni masonskih konusa, ukratko, nije bilo baroka ni kontrareformacijske grobljanske plastike što smo je kao djeca viđali po Mirogoju i sjeveru zemlje. Na proplanku okruženom živicom i drvećem sa sjeverne strane, gdje se ulazilo kroz malu portu od pocrnjelog kovanog željeza, ležali su grobovi kao razbacani, kao bez reda, „mušičavo“ kao i samo stanovništvo poznato po svojoj tvrdoglavosti: pokoja skromna ploča s intarzijom, često s bijelim rubovima u obliku petokrake, još češće drvene uspravne daščice nad običnom humkom, i one na više mjesta s ucrtanom crvenom zvijezdom. Najviše je bilo oznaka što ih ranije nisam sreo: male željezne krstače, bez imena i prezimena, poneke uspravne, a druge već povijene vremenom, zarđale od vremena, vjekova ovdje. Mnoge zarasle u travu.

Godinama kasnije, kao nabrušen, samouvjereno i kritički nastrojen pubertetlija, ispalio sam nekom prilikom pred mojim starim, kao da je on kriv za to, tiradu o ovoj zapuštenosti i neodržavanju, povezujući je naravno sa zaostalošću i nebrigom „seljaka“. Umjesto ljutnje, dobio sam neočekivanu reakciju. Vidim i sad lice starog, njegov smiren izraz ispod koga prepoznajem ganuće koje je postalo još jasnije kad je progovorio, tronuto i kratko: „Tako je pravilno. Onaj koji dođe treba da ih potraži i nađe.“ Moralo je proteći još mnogo godina i decenija da nađem riječi za ono što mi je bez pravog objašnjenja tada rekao, a ja osjetio u dubini. Nešto o samoj suštini jedne preduboke ideje ove stare vjere i kulture, prostog a zapravo metafizičkog, do suza skromnog (ne i skrušenog), potresno diskretnog razumijevanja prolaznosti, nebitnosti zemnog, zazora od ovozemaljskih materijalnih ukrasa i kićenja, odricanja od znakova i simbola svake taštine. Nešto gotovo „orijentalno“, romejsko, starovremeno i starovjeračko što smo donijeli tko zna odakle, iz koje prapostojbine, vjekovima, evo skoro pola milenija unazad. Posramilo me, silno ganulo i zauvijek obilježilo to što mi je moj stari poručio, zapravo ni ne izgovorivši do kraja, i ja otad na taj narod više nikad nisam gledao isto.

I kad se ispunila prijetnja i ostvario strah iz djetinjstva, pa kad bih došao tu obići dvoje dragih staraca pod mramornom pločom, naklonio bih se i imenima susjeda i prijatelja koje sam poznao i zavolio, ljudi koje trajno pamtim, i jednako bezimenim krstačama, sjenima neupoznatih. Imena su im ionako ista, onima pod polomljenim, zarđalim krstovima i kasnijima. Tu leže Mane, Tode, Jovo, Dušan, Miloš, i njihove mučene supružnice, Milke, Cvijete, Dušanke, Mare i Savke. One redom domaćice, a oni tradicijom željezničari, skretničari, podbijači pragova, cugsfireri, ložači i šumski radnici.

Jedna od riječi, institucija s najvećom težinom u tom kraju bila je Komunalac – ako netko „dela za Komunalac“, za komunalnu službu, to je bio znak uspjeha, društvene pozicije i sigurnog posla, nešto čime su se ovi moji ljudi dičili kad bi se neki „namjestio“ da tamo bude „u službi“. Samo je „milicija“ (naglasak samo i izrazito na prvom slogu) bila statusno viša. Taj isti „Komunalac“ neki je dan po naredbi gradonačelnika (e, jači grad!) „Vrboska“, kako lokalci sklanjaju imenicu, a izgleda i uz snishodljivo sasluživanje neke naše prodane duše, uklonio na desetke, možda i čitavu stotinu željeznih krstova s više pravoslavnih, srpskih groblja u okolini. Najgore je prošla Ljubošina, moje tiho mjesto. Posljednje u koje mi još nisu dirnuli.

A kad nakon takve skarednosti krene „legalizam“ kao reakcija na protest domaćeg svijeta, na naša polomljena srca i povađene duše, to je pouzdan znak da je fašizam iza ugla. Ili je već stigao, kao toliko puta. „Nema vlasnika“, „prema odredbama zakona grobno mjesto za koje deset godina nije plaćena grobna naknada, smatra se napuštenim i može se ponovno dodijeliti na korištenje“, pa najciničnija o „opasnosti za sigurnost ljudi“, i najodvratnija da krstovi „nisu zaštićeni spomenik“, sve tako redom trubio je u svojim izjavama za javnost ovaj lokalni birokrat, otpadnik na slučajnoj društvenoj poziciji. Sve kao i inače. Kad krenu da se hvataju zakona, znaj da nam rade o glavi, ili ubijaju pamćenje.

Pročitao sam i da je taj nečovjek izgleda dao da se iščupani krstovi odnesu na „zbrinjavalište željeza“, da se ostaci naše prisutnosti bace u staru sirovinu u Ogulinu. Začujem odjednom njihov zveket, kako padaju jedan po drugom na gomili starog željeza. Znam da će djelovati demagoški, kao očita retorička figura, ali kunem se da sam odmah zatim pomislio na zvuk sličan muklom ciliku rđavih krstača kad se bacaju na hrpu, jedan na drugi – čujem kako odjekuje jači zvuk, novoiskovanog i naoštrenog, bliještećeg metala kako zvecka u snoplju.