Među inim književnim festivalima u ovoj zemlji postoji i jedan drugačije zamišljen – festival na kome pisci i drugi umjetnici pripovijedaju uživo svoje nenapisane priče pred publikom. Lijepa i vesela ideja, ponešto zabavnog karaktera, ali i dobar test za pripovjedače. Ove godine festival je u Rijeci, a tema koja god bila trebala bi imati za motiv i sam grad. Pozvalo je i mene, da iz svoje perspektive ponešto ispričam o Rijeci. Eh, koliko bi tu imalo da se kaže. I odmah time otvori jedan problem koji se upravo preko tako bezazlene teme možda najbolje vidi.

Pa onda, uzevši kao logičan zamašnjak nešto sasvim recentno i važno, stale su se množiti asocijacije. Prva je bila na Bezinovićev film, s pravom slavljeni „Fiume o Morte“, kombinaciju igranog filma i dokumentarca o D’Anuncijevoj okupaciji Rijeke u septembru 1919. U uzbibanosti i rasutosti svojoj film samo ovlaš spominje jedan naročit moment te šesnaestomjesečne historijske drame grada sa strahovitim dalekosežnim posljedicama. Notira ga, ali se naravno ne zadržava na tom što upravo nas najviše interesira. Kad manje od godinu dana nakon uvođenja te, jednako sulude koliko i silno zanimljive, paradržave-grada, u julu 1920. stigne vijest iz Splita o sukobu građana i talijanskih vojnika s ratne krstarice „Pulja“, u kojem gine jedan od domaćih i talijanski kapetan broda – u Rijeci kreće osveta. Dućani i lokali koji ne pripadaju Talijanima uništavani su puna dva dana. Među njima i Hrvatska poljodjelska banka na Rivi, baš kod pravoslavne crkve – a zapaljena je i srpska knjižara „Trbojević“. Nije se tu radilo „jedino“ o knjižari: njen vlasnik Gjuro Trbojević, naš Plaščanin, bio je krupna figura čitave kulture i društva. Vlasnik štamparije („Riečka dionička tiskara“) i između ostalog izdavač prvog hrvatskog modernog književnog časopisa Književne novosti, gdje je u prvom broju 1914. pisao i sam Krleža, a list unatoč tome u suvremenoj hrvatskoj publicistici označen kao „trojanski konj velikosrpstva“ (!). To s knjižarom nije bio jedini incident. Pljačke su svakodnevica. Među njima jedna nam je posebno važna. U prošlom broju govorili smo o Savi Kosanoviću, sinu Marice, djevojačko Tesla – Nikoline sestre. Ona i njen muž, paroh riječki Sava, prijavili su nakon sloma D’Anuncijevog, 1920. odštetni zahtjev nakon što im je odmah nakon upada iredentista 1919. poharana kuća. Među svime što im je popljačkano – nestalo je i stotinu Teslinih pisama sestri. Možda je slučajnost u tipičnom historijskom momentu bezvlašća i nereda. Ako pak uzmemo u obzir ono što film u karikaturaliziranju figure preskače, a to je da je D’Anuncio bio obrazovan čovjek, esteta-ničeanac, k tome ezoterik  i okultist s izrazitim (ideološkim) interesom za razvoj tehnike, gotovo je nemoguće da taj princ i Komandant talijanskih oružanih snaga u Rijeci ne bi znao za našeg genija. Uz to, bez obzira na to što je Slavene uporno nazivao „barbarima“, pjesnik koji je još 1915., a o čemu se ovdje pogotovo ništa ne zna, objavio „Ode alla nazione serba“ – „Odu narodu srpskom“, poemu nadahnutu herojstvom srpske vojske u Velikom ratu.

Dobro, to su osjetljive (!) stvari, danas naročito. Pa svejedno nekoliko riječkih i hrvatskih znanstvenih i publicističkih izvora piše o tim nestalim pismima i ne zaboravlja svoju sugrađanku Maricu Kosanović.

No, ima priča potpuno neispisana i bačena u stranu, po goloj sili zaborava i brisanja ostataka čitave kulture, kad se najvažnije ličnosti izgube u ideologiziranom društvu parcijalnog i iskrivljenog sjećanja.

O Rijeci pisali su najveći: Krleža i Andrić, fragmentarno i nadahnuto. Nevjerojatno je pak da onaj koji je napisao najljepše dionice o Rijeci u kojoj je i živio, treći u trojstvu najvećih naših pisaca – Miloš Crnjanski – nigdje ne postoji kao referenca, niti se ovdje o njegovom fjumanskom periodu igdje govori i piše. Da Crnjanski pritom o Rijeci piše u samim „Komentarima uz Itaku“, najapartnijem autobiografskom i autopoetskom spisu nacionalne književnosti a kao nastavku najvažnije poetske zbirke našeg dvadesetog vijeka, u tekstu kakav nema parnjaka nigdje, to samo dodaje već razgorjelom osjećaju gadne ironije i gorčine. Poglavlje o prispijeću 1912. godine u Rijeku „koja se onda zvala Fiume“, storija o vlastitom upisu na „eksportnu akademiju“ (kad ga nisu primili na Pomorsku), opisi atmosfere grada, ingeniozna lapidarnost i delikatnost, opisi ljudi i prilika, opijenost morem ovoga djeteta panonske ravnice, sve to je čudesna proza. Naravno, kao i nenadmašno, svedeno skiciranje likova, pogotovo pripadnika plemstva s kojim su mu se ne slučajno ukrstili putevi – „jedne hrvatske grofice“, pa mađarskog grofa Hojosa i ponaosob starog baruna Vranicanija kojega je, iako je ovaj „držao čitave tirade protiv Srbije i srpskog kralja“, bilo „užitak slušati“, kako kaže Crnjanski, jer – „Govorio je kao da deklamuje stihove Krste Frankopana.“ Ništa o tome nigdje danas u ovoj zemlji i kulturi.

Pravila festivala pričanja priča, da se vratim na ono čime smo počeli, podrazumijevaju i neki lični detalj ili sliku koje će pripovjedač reći publici. Pa evo: Rijeka je za mene u mladosti bila iznad svega njena rokenrol scena, a ispred svih čuveni pank bendovi, prvi u Jugoslaviji. Riječki pankeri skupljali su se u Kontu, kavani starog hotela Kontinental. Mnogo godina kasnije, ponovo pročitavajući „Komentare uz Itaku“, prvi put primijetim dio u kojem Crnjanski piše o svečanom dočeku srbijanskih vojnika (ovako Crnjanski pridjevom) nakon pobjeda u Balkanskim ratovima, i o tome kako je „mnogo lepši bio doček tih vojnika pred kafanom Kontinental, a uz svirku Cigana iz Šapca“. Tko drugi da mi spoji dva kraja priče, i gdje da ih nađem nego kod pisca „Lirike Itake“.

A možda je razlog za ovaj „težak zaborav“ u drugome. Crnjanski je u Rijeci, na Sušaku, igrao i nogomet u klubu Viktorija. Pa piše kako talijanaši nisu klubu dozvoljavali hrvatsku zastavu, ni na međunarodnim utakmicama na Kantridi. Igrači Viktorije ipak prelaze s hrvatskom zastavom most na Rječini i izbija tuča. Veliki pisac sjeća se svoga kolege iz kluba kako „udara držaljem, kao Tale u narodnoj pesmi, i brani svoju zastavu“.

Crnjanski završava razornom rečenicom:

„I ja sam se tukao za tu zastavu.“

Kome da se ovo sve ispriča na književnom festivalu? Zabavnom i lakog stila, s publikom vrlo naklonjenom pripovjedačima u svakom gradu gdje se festival održava. Svejedno, tu ili na nekom drugom sličnom događaju – s kime i kako ovdašnji intelektualac Srbin i hrvatski pisac da podijeli svoj svijet, a da se i u najslobodnijem gradu u zemlji ne striže ušima na spomen imena i događaja, imenica i pridjeva štoviše, u iznenađenju ili začuđenosti nerazumijevanja, ne u mržnji, nego iz nepoznavanja i zaborava, tu gdje se za Miloša Crnjanskog jednom negdje eventualno načulo, ili ni to? Kako da priča a da ne zvuči kao da provocira uvodeći izbačena imena koja su dio piščeva svijeta, ali, paradoksalno, mnoge ranije decenije i dio svijeta ove publike?

Pa dobro, reći će, ako je lak festival, nek i sadržaj bude takav. Mora li se o Crnjanskom i Srbima u Rijeci? Ne mora. I tako odsijecamo dio po dio sebe i svoga kulturnog naslijeđa, ličnog i narodnog, ne više zbog zabrane, nego uime „lakoće“, ironično one iste nepodnošljive lakoće postojanja o kojoj je ingeniozni Čeh srpskog krštenog imena napisao sve što se ima, iako mu se naslov romana i sintagma najčešće trajno pogrešno koriste. Držeći se zato stvarne linije romana i glavne metafore, nama kao da je dopalo da danas budemo upravo njegovi likovi, da postanemo „Tomas“ (lakoća, nevjera, bezosjećajnost), „Tereza“ (težina, vjernost, traženje dubine značenja) i „Sabina“ (krajnja lakoća, izdaja i odbacivanje posvećenosti), naizmjence. Kad nema više trojca naših likova, Miloša (Crnjanskog), Gjure (Trbojevića) i Marice (Kosanović) – što drugo da budemo?