Nedavno smo pisali o važnosti jednog datuma na koji je rođeno nekoliko važnih ličnosti ovoga naroda. Posljednjih dana marta, pa do prvih dana aprila odvija se međutim čitava serija datuma iste godine, datuma koji predstavljaju ključni period za historiju Srba u dvadesetom vijeku. Od 27. marta kad je 1941. izvršen puč u Kraljevini Jugoslaviji, kad je srušena vlada Cvetković-Maček i tročlano kraljevsko namjesništvo pod vlašću i do danas zagonetne figure kneza Pavla Karađorđevića, pa sve do strašnog, nikad zaliječenog njemačkog bombardiranja Beograda 6. aprila, period je bez presedana. To je, čini se, opće mjesto, datumi koje je nekad znao svaki prosječni Jugoslaven i koje danas i dalje zna vjerojatno svaki građanin Srbije. Ali zastrašujuća je, i do očaja dovodi, pomisao koja se čovjeku odavde javi makinalno, svijest da su to činjenice o kojima naša mladost ovdje, nekoliko novih generacija već, uglavnom ništa ne zna. Tu ni naše škole, ni programi ne rade dovoljno: jer iako ih treba učiti tim datumima, dakako, ništa se time neće postići ako se uz njih ne bude prenosila i učvrstila ideja da se sve to i njih najdublje tiče, da je dapače dio i njihovog naslijeđa i nasljedstva. I da ne pomisle nikad da zemlja u kojoj se u nekoliko dana prije ravno 85 godina živa povijest svjetskih razmjera odvijala, njima može biti inostranstvo, a datumi i događaji da im pripadaju manje nego ljudima u matici.

Pogotovo zbog udjela jedne naročite ličnosti u svemu tome.

Kad je general Simović formirao novu vladu istoga dana kad je izvršio puč, u njoj su se uz takva imena kao što su Slobodan Jovanović, Milan Grol, kao i naš čuveni ovdašnji samostalac Srđan Budisavljević iz prave prečanske političke „dinastije“ Budisavljevića, našao još jedan prečanin koji je kao ministar manje bitnog resora ušao u taj kratkotrajni kabinet u najdramatskijim danima. To je bio Sava Kosanović. Ako postoji nešto što bi se zvalo oglednim primjerom prečanina iz Hrvatske, on je bio taj – do mjere da kad bih, ako mi se dozvoli, i kao romanopisac htio izmisliti tipski lik Srbina krajišnika s krajnjeg zapada, pripadnika građanstva i najdubljih korijena, počevši od samog imena i naročito prezimena, do biografskih podataka, Savica Kosanović bi mogao biti ta „nulta točka“. Skoro do proznog klišeja. No, tome unatoč, čak i sebi unatoč, Kosanović je bio i još po nečemu istinski prečanin, mnogo manje ironično: ličnost iz čije se biografije račvaju putevi povijesti čak dvije Jugoslavije, uz historiju same Srbije, Hrvatske naravno, čak i Italije (o čemu neki drugi put). U širem smislu, čak i Evrope i svijeta.

Rođen u Plaškom (1894.), kao jednom od esencijalnih mjesta graničarske srpske historije, od oca sveštenika, administratora Eparhije plaščanske, i od majke Marice, rođene Tesla – najmlađe sestre Nikoline. Dakle, Nikola Tesla bio je Savi Kosanoviću ujak. Onda ide skoro tipični razvoj: nakon gimnazije u Rijeci (gdje mu je otac postao paroh) i studija u Pešti, postaje član Pribićevićevih „samostalaca“ – Samostalne demokratske stranke (a koje drugo?). I braća su mu bila, uz nesvjesni ironijski i bolni refleks nas odavde koji dešifriramo te „označitelje“ u pročitanom, isto tipske pojave – jedan oberleutnant (kako svome bratu u Ameriku piše majka Marica), a drugi doktor medicine i dobrovoljac Balkanskih ratova. Sava, nakon Velikog rata i osnivanja zajedničke države Južnih Slavena, kao poslanik u parlamentu pristalica je, naravno, građanske struje, protivnik Aleksandrove politike i – što drugo – zagovornik suradnje s Hrvatima i član Seljačko-demokratske koalicije s HSS-om. Kao i mnogi intelektualci epohe i on piše novinske članke i publicistiku usmjerenu protiv režima i Aleksandrovih diktatorskih crta, a s antiunitarističkim tendencijama. Za Stojadinovićevog vakta čak je i ranjen zbog svojih stavova. Nakon sloma Kraljevine poslije fatalnog aprila ’41. u sukobu je i sa „svojima“, to jest onim dijelom koji ne podržava partizane, a nakon emigracije u SAD i u sukobu s izbjegličkom vladom zbog njene podrške Draži. Iz Amerike pomaže i propagira Titov partizanski pokret. Na osnovu toga kredita vraća se nakon rata u socijalističku Jugoslaviju gdje, kako bi ovdje rekli, „obnaša“ mnoge funkcije u novom sistemu, iako, što je naročito zanimljivo, bez komunističke članske karte: ministar je informiranja, član SIV-a („Saveznog izvršnog vijeća“, za mlađe), čak i ambasador u SAD i Meksiku, u ono prvo vrijeme kad je Broz slao svoje najbolje kadrove po svijetu.

Uz ovakvu biografiju cinici bi, što bi preko rekli, „iz mesta“ postavili jedno pitanje: je li Savica u svojoj nutrini bio prečanski „mekušac“ koji se „glajhšaltao“ kako su se društvene struje okretale, pola uplašen, a pola hrabar kao što često u istoj osobi spajaju ovdašnji Srbi, ili je po svojoj volji i uvjerenjima mijenjao stavove, najbolje i najpravednije koliko je mogao? Iz uzbibanih pisama koje piše svom ujaku, Geniju iz Smiljana, može se ponešto detektirati na toj liniji. U jednom mu se usplahireno pravda („pišem Vam jako uzbuđen“) i negira objede o sebi što su izašle po emigrantskoj štampi, a nakon nekog intervjua koji je Tesla očito pročitao. Kosanović, bivši ministar, političar, borac na javnoj sceni, reducira sebe tu na ton đačeta skoro, a hipokoristik koji već koristimo i koji mu je ostao čitav život, „Savica“, ovdje mu je zaista prilježan dok uvjerava strogog i beskompromisnog ujaka već u dubokoj starosti. Povlađujući mu, a pomalo mu se i dodvoravajući dok iskazuje stvarne fakte, ostajući pritom sveudilj na jugoslavenskoj liniji („Ваше име најпоштованије је име што га имамо – воле вас једнако и Срби, и Хрвати, и Словенци, и овђе (što je lijep ovaj jotovani krajiški lokalizam, svođenje dva glasa na jedan, op. moja.) у емиграцији, и у земљи. Ваше име несмије (sic!) се злоупотребити. То сам желио. Поштује Вас Ваш нећак Сава Н. Косановић“).

To da Sava nije bio najjači čovjek i najstameniji karakter na momente je vidljivo. Ali ne može mu se uzeti za zlo. Nekad čovjek, tako se makar čini kod velikih pojedinaca, vlada historijom, no uglavnom je historija ta koja vlada čovjekom. Neki se na tom silnom vjetru koji kosi sve pred sobom drže jače i stabilnije, neki slabije i pomirljivije. Svakako bolje nego nikako, ili da se povija kao travka pred svakim vjetrom, kao što to većina čini. Savica Kosanović možda nije bio golemi stameni hrast, ali nije bio ni travka koju je svako gazio. Uostalom, činjenica da je veliki dio zaostavštine jednog od najvećih genija u povijesti civilizacije prenesen u Beograd, gdje je osnovan Muzej Nikole Tesle, dobrim dijelom je zasluga njegovog nećaka, Save Kosanovića. Tamo, u glavnom gradu, gdje će po priči koju mi je ispričao prijatelj, u strašnom augustu 1995. ući isto jedan Tesla, ostaviti to malo stvari što je uspio ponijeti iz pakla, a na zapanjeno pitanje kustosa šta radi tu, mirno odgovoriti – „došao sam kod svoga rođaka“.

Sava Kosanović, osim u par šturih leksikografskih jedinica, ovdje je naravno zaboravljen. Ove godine ravno je sedam decenija od smrti Savine. Pa kad dođe septembar i taj datum, kad se saberemo (dvoznačnost je namjerna), čak i ovakvi, s ovakvom sviješću i u ovom broju, vidjet ćemo da je taj čovjek dovoljno uradio da ga se sjetimo dostojno. Možda dotle i ovu našu djecu poučimo nešto. Više nego dosad svakako kad je o našim datumima riječ.