Srpski kulturni centar u Zagrebu u Preradovićevoj ulici dosad u ovih godinu i po postojanja u izložbama nije nijedanput omanuo, koliko god se postavke smjenjuju brzo, čini se, a kulturna javnost različitim intenzitetom obraća pažnju na sadržaje. Uz pozitivan dosadašnji zbir, redom izlaganjem tema i artefakata visoke kulture i umjetnosti, ili pak krupnih historijskih tema, ovoga 14. marta pak otvorena je drugačija izložba. Ona na prvi pogled ne spada u takozvanu „veliku povijest“, a o umjetničkoj sadržini tu nema smisla ni govoriti. No izložba je to koja nas se naročito tiče.

„Privrednikovi pitomci“ s dirljivim i, neobično, sasvim neretoričnim podnaslovom „naši mali rođaci sa sela“, kroz fotografije, dokumente i usmenu povijest, kazivanja i zapise pitomaca, prikazuju generacije koje su se odškolovale zahvaljujući Privredniku i nevjerojatnoj ličnosti, konzervativnom vizionaru kakav je bio Vladimir Matijević („neimaru“ kako ga s pravom naziva Svetozar Livada), i još nekolicini individua (neizbježni Bogdan Medaković među njima dakako), koji su pokrenuli i održavali naše Društvo od 1897., sa svim strašnim historijskim prekidima sljedećeg stoljeća, do kraja 1946. i gašenja Privrednika. Zapanjujući broj, desetine hiljada malih darovitih siromaha, Srba iz krajeva duž današnje Hrvatske dobilo je zahvaljujući našem Društvu priliku da završi različite zanate i osigura sebi bolji život.

To je sve uglavnom poznato, bar onima koji su ikada zavirili u pisanu povijest Privrednika. Ali ova izložba otkriva mnogo drugoga što se iza starinskog, anakroničnog gesla Rad – štednja – čestitost nije vidjelo dosad.

Svatko će po svojoj savjesti, kapacitetima i pameti pročitati što mu drago iz izložbe. Ali neke stvari su neosporne, vidljive svakome u koga je još mrve suosjećanja i snage da se izdigne nad „tvrde fakte“ historije, nad upravo one činjenice gdje historiografija i „objektivni“ stil i metoda čine da se najvažnije ne vidi – ono krhko ljudsko. Pogotovo kad je dječje. I pogotovo naše. Beskrajno su dirljive zato neke od fotografija izložbe. Naročito one tek primljenih pitomaca, jadne te djece, onih okruglih i ošišanih glava i izraza suviše ozbiljnih za dob koju imaju, dječaka iz kojih izbija nešto ćopićevski dobro i drago, golublje naivno s jedne, a tako surovo s druge strane, kad se samo zamisle okolnosti u kojima su ta djeca rasla i tko zna kod kakvih gazda služila i završavala zanate prije osamostaljenja. Koliko je filmova snimljeno o udarcima koje zapadna mladost preživljava stoljećima po koledžima i privatnim školama. O ovoj našoj djeci tek treba da se kaže nešto, o dikensovskim uslovima, ovdašnjoj varijanti „viktorijanskog“ reda koji je često bio drugo ime za neosjetljivost i rigidnost, o njihovom životu u tadašnjim klasnim odnosima i hijerarhiji, gdje je pripadnost istom narodu ponekad malo značila.

To je možda bio i najinteresantniji bočni motiv izložbe. U monografiji o Privredniku, Nikola L. Gaćeša piše zanimljiv tekst na toj liniji i postavlja teško pitanje. Unatoč svojim javno proklamiranim ciljevima da stvori srednju klasu, buduću elitu srpskog građanstva – o čemu su mislili i Jovan Cvijić i Stojan Novaković – nije li Privrednik zapravo petrificirao društvene odnose i staleže?

Ovdje mi se uz to pitanje, a misleći na epohu koju pokriva izložba javio jedan spontan mentalni vremenski skok ili, naratološki rečeno, prolepsa, anticipacija događaja u budućnosti u odnosu na ono vrijeme naših malih rođaka.

Nakon svih promjena, ratova, zločina, gotovo nestajanja našeg naroda ovdje, došle su ipak nove generacije. A s obnovom Privrednika – stipendisti umjesto pitomaca. U tom kontekstu i ta naša djeca drugačija su od ondašnje naravno. Materijalno prvo, a onda i samim obrazovanjem. Danas čak ni za ovdašnje Srbe više nema onakvih bazičnih financijalnih teškoća, ili ima ih onoliko koliko i drugdje u ovom društvu, što je mnogo manje nego samo deset godina unazad. Dovoljno je golim okom pogledati, koliko god ovdašnja, marksistički rečeno, „simbolička klasa“ odbija da uoči svojim kokošjim vidom i pamćenjem mušice.

Danas su time i potrebe drugačije. Osim osnove koju stipendije pokrivaju, te potrebe nisu dakle samo materijalne, nego su napokon i paradoksalno dosegle ono o čemu Matijević i drugi osnivači, kao i veliki mislioci, teško da su mogli i sanjati: umjesto zanatlija, Privrednik danas stvara i intelektualce, pripadnike klase koja je, kako piše Gaćeša, „amortizer svih ekstremnih društvenih kretanja“. Suradnja i razmjena otud po intelektualnoj, znanstvenoj, kulturnoj i autorskoj liniji koju sam, kao rezultat drugih okolnosti, i sam direktno ostvario u tom smislu s bivšim stipendistom Privrednika, neplativa je. Ne samo lično, nego upravo u smislu nastavljanja kontinuiteta i ideja našega Društva. Taj bivši stipendist, Leon, jedan je od autora ove izložbe. On je rođen u ovom mileniju. Već je diplomirani povjesničar. Publicistika koju piše zrelija je i „starija od njega“, svojom ozbiljnošću i pameću. Zagrepčanin je pritom, nije „naš mali rođak sa sela“.

Nedavno, donio mi je podatke i saznanje o jednoj ličnosti, meni važnoj, koju sam vremenom i u ovim lomovima pogubio. Nikad ne bih pogodio da će te informacije i saznanje doći s Leonove strane. Ime i čovjek koga sam obiteljski znao sedamdesetih i osamdesetih godina, nestao mi je davno iz vidokruga, a skoro i iz sjećanja – zvao se Jovo Kričković i bio je pjevač. Upravo Leon je istražio sve nedostajuće elemente i tako „dovršio kraj od priče“, kako je naš genijalni Brankelja Ćopić pjevao u svojoj najpotresnijoj pjesmi. Kao pripadnik današnje mlade generacije, otkrio mi je Leon sudbinu čovjeka i ime što je bilo neobičan amblem sasvim drugoga vremena i u njemu čitave zaboravljene društvene skupine, vratio sjećanje na ime i vrijeme koje nije imao tko čuvati. Za to zahvalan sam Leonu. I zahvalan Privredniku.

Otiđi zato, čitaoče, na izložbu i gledaj fotografije one djece iz prošlog vijeka. Usporedi ih s novim kolor fotkama naših sadašnjih i bivših stipendista iz ovoga milenija. Isti zaključak i pomisao morali bi se javiti. Nešto smo ipak uradili, svemu unatoč. Nešto postigli. Tko to ne vidi, bolje da svoj nihilizam odnese drugdje. Ima dovoljno organizacija naših koje su specijalizirane za mračenje i rezignaciju. Mi nismo ti.

Transgeneracijska, međugeneracijska metaforička ruka u ruci, ta koja jednako razmjenjuje dobra i znanje – a znanje je i pamćenje – to je zadaća i za budućnost Privrednika. Na tom putu smo već i nema razloga, a nemamo ni dopuštenje, sasvim etički uzeto, da taj put prekidamo. I na tu obavezu podsjeća ova višeslojna, inteligentna i potresna izložba. O tome, osim naslovne s plakata, kao da najdublje govori jedna fotografija. Oni, u liniju poredani, do glave ošišani dječaci što stoje sa svojim sirotinjskim slamnatim i drvenim koferima u jednoj ruci, a drugom podigli su kačkete u zrak, kao da iznad fotografa mašu nekome.

Mašu nama.