Ima gradova ovdje kojima nekako nismo skloni, što god objektivna stvarnost predstavljala. I to ne pojedinačno i subjektivno, nego se spram nekih mjesta gotovo po pravilu u ovom kolektivitetu javi nepogrešivo refleks, negativan, kao kratak taman bljesak koji se probudi i nestane. A ostaje i kad ga nakon toga preuzmu razum i kompromis. Slavonski Brod jedno je takvo mjesto. Razumljivo je to, takav refleks, s obzirom na prošlost, a dijelom i na, ne strašnu, ali ružnu i često ponižavajuću tamošnju sadašnjost, kao kad nam, da nas na nju podsjete, svako malo pod nos poture kakav video jednog tamošnjeg političkog egzibicionista, pripadnika najmračnijeg ideološkog i vojnog podzemlja, istinskog fašistoida koji se svako malo javi, zabavljajući ovdašnji lumpenproletarijat opasnim i barbarski neodgovornim šalama i kvazipovijesnim „tumačenjima“ porijekla i povijesti naroda. Šteta je u ovome što je upravo takav društveni otpad, pored našega već naučenog refleksa, pokrio dublju, mnogo kompleksniju sliku grada. Jer grad, taj nekadašnji Brod na Savi, koliko god nam nesimpatičan bio danas, dao je u prošlosti zapanjujući i disproporcionalan broj važnih ličnosti – za čitavu povijest oba ova naroda u stalnom klinču. Ironično i kontraintuitivno, naročito za povijest i kulturu Srba, pojedinaca – a na ovoj suštinskoj i slabo poznatoj stvari danas treba se zaustaviti – koji ovom narodu čak nisu nužno ni pripadali porijeklom, etnički ni nacionalno.

Ali jesu nečim drugim, vrlinama i stavovima koji su iz današnjice gotovo nezamislivi.

Takav čovjek i takav umjetnik bio je Vladimir Becić, rođen prije točno 140 godina u Brodu. Jedan od najvažnijih hrvatskih slikara prve Moderne, zajedno s fenomenalnim i nesretnim Račićem i Kraljevićem (koje je, uvijek pronicljivi, naš raguzinski ekscentrik Kosta Strajnić precizno odredio kao umjetnost „evropskog Zapada“), kasnije i s Hermanom i Nastom Rojc, pripadnicima takozvane Die Kroatische Schule  i „minhenskog kruga“ – do mjere da i Krleža u svom magistralnom eseju, dok pokušava ocijeniti „Becićev slikarski stav u našim omjerima“, stvara posvojni pridjev čak i govori o „predbecićevskim“ tendencijama u nas. Pored takva statusa slikara koji se ostvario u više stilova, uvodeći s još nekoliko imena ovdašnju likovnost iz zaostalosti i kiča u moderno doba, Becić će u smjeni i borbi epoha postati i rani fotograf. I naročit, upravo fatumski reporter. Spajajući iz strašne nužnosti dvije tehnike, ostvarit će jedan od najvažnijih vizualnih iskaza i poruka našeg dvadesetog vijeka. Ali ovih ne bi bilo bez onog elementa bez kojega ništa kod nas ne ide, izgleda – bez upliva historije. Kao član splitske umjetničke skupine „Medulić“ iz 1908., odnosno za zagrebačke izložbe iz 1910., s Meštrovićem kao vodećim „ideologom“ (njegov Vidovdanski ciklus), Becić je pored modernih stremljenja u likovnom, umjetničkom smislu, jednako i politički građanin i patriot – Hrvat koji je zagovornik „jugoslavenstvujušče“ orijentacije, one prve, integralne. Pod tom idejom nastaje i ostvaruje se legendarna i danas ovdje problematična zagrebačka izložba iz 1910. – „Nejunačkom vremenu usprkos“. I suluda koliko veličanstvena odluka da na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911., umjesto u izložbenom prostoru „svoje“ države, autori Hrvati svoja djela izlože u paviljonu Kraljevine Srbije. Iduće godine, Becić odlazi u Srbiju, predaje crtanje u Beogradu, a nakon Prvog balkanskog rata i teritorijalnog proširenja Srbije kreće na jug, u Bitolu (s Mošom Pijade, ni manje ni više), gdje ga zatiče Veliki rat. Kao dobrovoljac srpske vojske i ratni slikar Šumadijske divizije Prvog poziva, Becić prolazi kroz sav zemaljski užas jednoga naroda, prelazi Albaniju, do Grčke. Čitav slikarov opus nastao od dolaska u Beograd pa do Bitole, nestao je u ratu. Čovjek, ako ima i najmanju mrvu umjetničkog u sebi, a tek ako je k tome i nešto stvorio, zna kakav očaj jezivi rađa u trenu ova činjenica i sad, nakon toliko vremena i bez obzira na to što se ne radi o nama samima. Ali, „ako neće na vrata, hoće kroz prozor“, kako bi rekao narod. Okom istinskog vizionara i djeteta svoga vremena, kod golgote povlačenja srpske vojske, Becić pravi legendarnu fotografiju: kralj Petar I. Karađorđević u kolima koja vuku četiri vola. Kao dopisnik pariškog L’Illustrationa, Becić je objavljuje slikarski obrađenu na naslovnici francuskog lista. Taj zapanjujući kadar u novinama potresao je samog Edmona Rostana, stvaraoca čudesnog, predragog lika Sirana de Beržeraka, i nadahnuo da napiše odu – Les quatre bœufs du roi Pierre – „Četiri vola kralja Petra“. Pjesmu u kojoj kralj „pod skromnim plaštom, teškom i moćnom zapregom“ (L’humble manteau, le grave et puissant attelage), u ovom čudnom trijumfu nesreće biva „usvojen od strane Slave“, i usred pakla sjaji sjajem „u kojem se kupaju najdostojniji“, oni koji će se „s Vječnošću stopiti“. Na kraju, kako pjesnik zaključuje, to više nije kralj sirotinjske i mučeničke zemljice, već je te volove upregao „sam Homer izgnan među Srbe“ – Homère lui-même, exilé chez les Serbes.

Ako se pomisli – a hoće!, oni maliciozni sigurno – da se ovdje radilo o retorici, slikarovom prilagođavanju okolnostima, konformizmu i propagandi, neka misle dvaput.

Krleža, nesklon svakoj dodvorničkoj retorici, a razočaran u postbregalničku Srbiju, piše ovako za Becića: „Kao umjetnik, bio je umjetnik, nikada propagandist, a kao ilustrator ratnih događaja, samo reporter. Nikada pretvorljivo religiozan, on je čistoću svoga posla sačuvao netaknutu.“

Danas, kad se pitamo što je od ove biografije ostalo poznato uopće, i vraćajući se izvorima, primjećuje se zanimljivost: enciklopedijska izdanja u Hrvatskoj, kojima tako često svašta zamjeramo, egzaktno pobrajaju Becićeve lične i idejne izbore. „Hrvatska enciklopedija“ tako, pišući o „Meduliću“, Društvu hrvatskih umjetnika s početka stoljeća, Meštrovićevom, Vidovićevom, Bukovčevom, Krizmanovom i Medovićevom, toj grupi najvažnijih što se divila Marku Mrnjavčeviću i Lazaru Hrebeljanoviću, Srđi Zlopogleđi i Milošu, čudu naše narodne epike i Kosovu, navodi kako Društvo dugo vremena nije bilo „adekvatno vrednovano“, jednim dijelom zbog umjetničkih razloga („secesijskog priklona“), a drugim – zbog političkih konotacija. Pošteno.

Van leksikografije pak, počinje i svakodnevni i institucionalni život kulturnog naslijeđa. I u tome dva izvora, egzemplarna, a jedan paradigmatski niz, gdje oba pažljivim izborom i izostavljanjem pojmova zaobilaze i, sad već odavno rutinski, minimiziraju krucijalni, dramatski dio Becićeve građanske biografije. Jedan je, avaj, osnovna škola koja danas nosi njegovo ime – u Osijeku, gradu u kojem je Becić maturirao. Škola je mjesto gdje se nove generacije poučavaju.

Odmah potom, druga verzija biografije umjetnika, gotovo potpuno prepravljena, ispliva – na službenim stranicama Becićevog rodnog grada. Slavonskog Broda.