Uvijek se čudno osjećam kada idem u Jasenovac. Teško i preteško je to mjesto, simbol genocida. Lonjsko polje, ravnica, šume, vode… ima neke težine tamo koju čovjek u sebi ne zna definirati. Taj neki grč u trenutku kada mu se, u svojoj veličanstvenosti, ukaže Bogdanovićev Kameni cvijet i tužne ledine oko njega, pozornica najvećeg zla i najsvetijih mučenika. Pokušavam tu težinu zbaciti s leđa dok prolazim spomen područje vozeći se prema centru sela, prema manastiru Svetog Jovana Preteče u kojem me čekaju monahinje.

Gomile srušenih stabala i pilana pored ceste svjedoče gospodarsku aktivnost. Uz cestu, taman prije skretanja za manastir, dva su ogromna bilborda: na jednom je hrvatska zastava, a na drugom natpis: „Gospo jasenovačka, moli za nas.“ Jasenovac je od davnina mjesto katoličkog hodočašća, gdje se slavi Velika Gospa. Međutim, u Jasenovcu nisam zbog toga, ovdje sam zbog melema koje u ženskom manastiru, koji se nalazi u Ulici hrvatskih branitelja, prave monahinje.

Dočekuje me igumanija Serafima. Odmah pitam odakle su došle u ovaj manastir i kako im je ovdje. „Došle smo 2016. iz Crne Gore sa Skadarskog jezera, manastir Beška, zadužbina Jelene Balšić, ćerke kneza Lazara, i njenog muža Đurađa Drugog Stracimirovića-Balšića. Došle smo s blagoslovom mitropolita Amfilohija. Nama je velika čast i blagoslov služiti ovdje u ovoj svetinji. Meni je bilo teško otići iz matičnog manastira, ali mi nije bilo teško doći u Hrvatsku. Problem je što je ovdje jako malo ljudi, ne što je ovo rimokatolička sredina, nego nema ljudi koji mogu da ti pomognu. Ljudi te ne osjećaju bliskim da bi ti pomogli. Da je ovo srpsko selo, sigurno bi mogle računati na više ljudi koji bi pomagali. Ovako, mogu računati na dvojicu. Jedan je udaljen šest, a drugi 15 kilometara. Sve moraš da platiš. Neko ti utičnicu zamijeni i odmah naplati. Znaju nam dolaziti i pomagati ljudi iz Vukovara, Banja Luke, tu su i neki mladići iz Kozarske Dubice, katkad ih pozovemo“, priča mati Serafima.

Serafima je porijeklom iz Ključa u BiH. Završila je psihologiju i prije odlaska u manastir radila je kao voditeljica programa za integraciju Roma. Sve su sestre u Jasenovcu fakultetski obrazovane. „Ideja za pravljenje melema došla je od našeg ispovjednika i duhovnika, oca Pavla, on je iguman manastira Orahovica. On nam je sugerirao da se posvetimo rukodjelju. Nekada su monasi tako živjeli. Pravili su se proizvodi od slame ili trske, one korpice, na primjer, i onda se to prodavalo. Sestra Sara je tako počela da radi meleme“, objašnjava mati Serafima kako su monahinje počele s „rukodjeljanjem“.

Sestra Sara koja je u „prošlom životu“ bila arhitektica otkriva kako se melemi prave i kakvu je ulogu u toj priči imala jedna katolička časna sestra. „Časna sestra Vesna Zovkić pravila je kreme i tonike, to mi je bilo veoma interesantno, a posebno njeni melemi. Vesna mi je u početku mnogo pomogla, a savjete su mi dale i monahinje i žene koje su bile na kursevima za kozmetiku. To sam proučavala godinu dana, našla svoju formulu i probala. Radi se o primjeni prirodnog voska, bez dodavanja aditiva, onda djevičanskog maslinovog ulja. Same pravimo macerat, to je stavljanje raznih biljaka u ulje i onda se to macerira mjesec do 40 dana, pa se koristi kao melem. Koristimo eterična ulja koja kupujemo u jednoj finoj prodavnici u Zagrebu. Koristimo smirnu, macerat koji se pravi od tamjana. Preko cijele godine miješamo i topimo vosak, dodajemo ulje i pravimo sastojke melema. Macerati se rade početkom ljeta. Vosak dobijemo iz Orahovice i stvarno je izuzetan“, priča sestra Sara.

„Biljke se neko vrijeme ostave u eteričnom ulju kako bi ispustile ljekovite supstance, to se zove macerat. To se procijedi i ostane ulje. Ulje se zagrije do neke temperature, doda se vosak i eterična ulja, to se promiješa, hladi i tako se dobije melem. Ako se stavi više voska, onda je melem tvrđi, ako manje, onda je tečniji“, pojašnjava mati Serafima.

Većinu bilja monahinje otkupljuju u okolici. „Meleme radimo od kamilice, ruzmarina, nevena, smilja… Najtraženiji je od smilja. U neke se dodaje propolis, med… Pomažu kod modrica, uboda insekata, hemoroida, dobri su za bolove u zglobovima, najviše ih hvale ljudi koji imaju problema s kožnim oboljenjima. Radimo ga od maslinovog ulja, doduše, kupovnog, jer je sve drugo preskupo, vosak je čist, trave kvalitetne i jako kvalitetna eterična ulja. Kaže se da na kožu ne bi trebali stavljati ništa što ne može da se pojede“, kaže igumanija Serafima.

„Meleme radimo od kamilice, ruzmarina, nevena, smilja… Najtraženiji je od smilja. U neke se dodaje propolis, med… Pomažu kod modrica, uboda insekata, hemoroida, dobri su za bolove u zglobovima, najviše ih hvale ljudi koji imaju problema s kožnim oboljenjima“, kaže igumanija Serafima

Nakon što su mi otkrile tajne svojih melema, koje pakiraju u staklenke od 40 mililitara, ohrabrujem se i postavljam pitanje koje najviše iritira i monahe i monahinje i sve sveštenike. Naravno, zanima me kako su se odlučile na odlazak u manastir i na kojem su životnom semaforu skrenule na put kojim idu najhrabriji. „To 20 godina ponavljam kao papagaj… Trebalo mi je sedam godina da odem u manastir, znala sam već sa 18,19 godina da ću život posvetiti Bogu, ali nisam imala petlju da odmah odem u manastir. Trebalo mi je malo vremena da sazrijem, pa sam sa 25 godina otišla u manastir. Sada imam 46“, kaže mati Serafima.

Ne davim dalje detaljima, jer se u razgovor uključuje žena pametnih očiju koja dolazi u pratnji velikog osmijeha koji joj ne silazi s lica. To je Markela, sestra kojoj nomen nije omen. Naime, ime je inačica imena Marko, čiji latinski korijen vuče na Marsa, rimskog boga rata. Markela je Ruskinja. Ima 43 godine. Smije se i priča svoju priču. „Ja sam stranac, meni ovdje ništa nije jasno, koliko god pokušavala shvatiti logiku ponašanja ljudi. Drugi je mentalitet, a logika ponašanja je toliko haotična da ja ovdje jednostavno ne mogu ništa da organizujem“, kaže Markela. Kroz smijeh je pitam za neki primjer našeg mentaliteta, ali to se iz nje ni kliještima ne bi moglo izvući. Otkud Ruskinja najprije u Crnoj Gori, pa u Jasenovcu?

„Ja sam iz Jaroslavlja, grada malo sjeverno od Moskve. Došla sam s blagoslovom u Crnu Goru 2012. kao polu turist. Razmišljala sam o odlasku u manastir, došla sam u Bešku, svidjelo mi se i ostala sam. Sviđa mi se u Hrvatskoj. Volim ravnicu, ne volim planine. Volim Slavoniju, ovdje mi je najbolje. Dolazim iz univerzitetskog okruženja, nekoliko generacija moje porodice je fakultetski obrazovano. Završila sam financijski menadžment. Diplomirala sam na organizaciji financijske službe u fabrikama, ali mi se to nije radilo, pa sam završila kao direktor marketinga tržnog centra za prodaju namještaja“, priča sestra Markela. Pitam je što je znala o nama prije dolaska na ove prostore. „Znala sam da je Crna Gora bila u Jugoslaviji, ali o Balkanu ništa nisam znala. Balkan sam poznavala samo preko Kusturičinih filmova, on je bio popularan početkom dvijehiljaditih“, dodaje Markela.

„Ja sam iz Jaroslavlja, grada malo sjeverno od Moskve. Došla sam s blagoslovom u Crnu Goru 2012. Sada sam ovdje. Sviđa mi se u Hrvatskoj. Volim ravnicu, ne volim planine. Volim Slavoniju“, kaže sestra Markela

Pomaže li suvremena psihologija u trenucima kada iskušenice prolaze kroz iskušenja i dvojbe? „Teško da savremena psihologija može reći nešto više ili nešto novo od onoga šta su sveti oci rekli. Kod njih sve piše. Oni su opisali mehanizme odbrane, borbu sa strastima, oni su sišli u pakao svog srca i vidjeli sve. Psihologija je nastala u protestantskom i jevrejskom društvu. Oni su izgubili predanje o svetootačkoj borbi čovjeka sa sobom. Dobrim dijelom su to izgubili i rimokatolici. U Hrvatskoj nema svetootačke literature o borbi sa strastima. To im je ostalo skriveno, pa je nastala potreba za psihologijom. Mi, istok, imali smo to predanje u kontinuitetu“, kaže mati Serafima.

Osjetim da sestre nemaju više vremena za mene, čekaju ih brojne obaveze. Ispraća me igumanija Serafima i pokazuje kako napreduje otkup zemljišta i nove gradnje oko manastira, mjesta na kojem se, pod budnim okom vladike pakračko-slavoskog Jovana, čuva uspomena na jasenovačke mučenike. Na povratku zovem časnu sestru Vesnu Zovkić, koju otprije poznajem. Želim je upitati kako je to pomogla svojim pravoslavnim sestrama. Zatičem je u Rimu, gdje radi u centru svog reda Isusovih malih sestara. Vesna je cijeli radni vijek posvetila „prezrenima na svijetu“, siromašnima, bolesnicima, izbjeglicama, migrantima. Očekivano, šokirana je mojim pozivom. „Mene je sramota da tumačim kako sam pomogla, to je tako malo i normalno. Monahinje su me u Jasenovcu primile kao sestru u Kristu i drago mi je da sam im pomogla onako kako bih pomogla bilo kome na ovom svijetu“, kaže časna Vesna. Skromna Vesna i skromne jasenovačke monahinje, iako prostorno udaljene, zapravo rade isti posao. Proizvode meleme i liječe rane i one fizičke i one duhovne. Fizičke rane jasenovačkih mučenika nije imao tko liječiti, za njih nije bilo ni melema, ni utjehe. Zato je posebno simbolično da u tom mjestu, u kojem su se dogodile najstrašnije epizode naše povijesti, danas monahinje spravljaju upravo meleme. Potražimo melem za svoje rane, melem koji proizvode monahinje iz Jasenovca. Naći ćemo ga u manastiru Orahovica. Za duhovni melem, dođite u jasenovački manastir. Sestre će nas tamo čekati.