Ovdašnje dvije najveće nacionalne kulture kroz dugi su period „dijelile“ i brojne pisce, prozaiste, a naročito pjesnike. To su bili oni za koje se moglo reći da pripadaju objema kulturama, bilo porijeklom, ličnim i umjetničkim biografijama, ili čitanošću, razumijevanjem i različitim razinama bliskosti. Takvi su još prije zajedničkih država bili recimo Jova Zmaj ili Tin Ujević, kasnije Miljković, čak i Matoš. Ima pak naravno i onih koji su ostali unutar jedne od ovih kultura, unatoč kulturnim politikama zbližavanja, sustavu obrazovanja i pokušajima diseminacije – primjerice i ovako „na prvu“, Ivan Slamnig, odnosno Momčilo Nastasijević primjeri su takvih pjesnika. Danas, svatko tko se bavi historijom srpskog i hrvatskog pjesništva, uglavnom će lako i brzo odrediti koji je od pjesnika „prebacivao“ kulturne i, dakako, često političke granice u prošlosti. U vrijeme kad sam tek počeo proučavati opus jednog od najvažnijih srpskih suvremenih pjesnika, iz ličnih mi je okolnosti malo izvora bilo dostupno, pa sam isprva zaključio i držao da taj izraziti lirik pripada gotovo isključivo kulturi Srbije (dakle ne srpskoj kulturi u širem smislu, što je važna distinkcija). Taj pjesnik bio je Ivan V. Lalić. Ovakav zaključak izvukao sam tada samo na osnovu čiste tekstualnosti, iz poetičkih, tematskih i motivskih linija njegova pjesništva, kao i kulturalnih i samih pjesničkih međaša, tropa i krugova referenci u najznačajnijim radovima: Vizantija, pravoslavni misticizam, srednjovjekovna srpska književnost, „Šapat Jovana Damaskina“, pjesnička parafraza „Santa Maria della salute“ Laze Kostića i „Plava grobnica“ Milutina Bojića, da spomenemo samo ona magistralna djela i motive.
To je vrijeme kad su mi bili nedostupni i biografski fakti Lalićevi. Kad ih budem doznao nemalo ću se iznenaditi: pjesnik je naime svoje važne, formativne godine proveo upravo u Zagrebu, gdje je objavio i rane, danas klasične radove. Lalić je u ondašnjoj izrazitoj kulturnoj „razmjeni“ bio čak i suradnik na tada izuzetno kvalitetnom Radio Zagrebu. Razmišljajući nad tim otkrićem, a s obzirom na godine koje je proveo u Zagrebu, javila su mi se mnoga pitanja, između ostalog i ono naizgled marginalno, no zapravo bitno – jezično – je li, recimo, u tom periodu prešao na hrvatski, na ijekavsku varijantu govora, da bi ga nakon povratka u Beograd odbacio i vratio se jeziku rođenja i odrastanja. Važnije od broja godina u Zagrebu, činilo mi se nemogućim da takav vrhunski senzibiliziran pjesnik i ličnost, pjesnik gradova, čovjek prijemčiv na brojne kulturne utjecaje, na okolinu, i uopće jedan protejski tip poete kakav je bio Lalić, ne ostane pod utiscima, različitostima i sličnostima, napetostima i partikularnostima naše okoline. I jedinog grada i kulture koji su mogli odgovarati, komunicirati na jednakoj nozi i stvarati vrijednosti kao što je mogao glavni grad zemlje i najveće kulturno središte – Beograd, Lalićev rodni grad.
Trebalo je još godina bavljenja opusom i stilom da bih shvatio da je Lalić, unatoč ranije nabrojenim motivima, najbliži zapravo jednoj zapadnijoj, pače hrvatskoj poetskoj i kulturnoj liniji – onoj „neobaroknoj“ i simbolističkoj, kompliciranoj, s mnogo slojeva, evazivnosti i skoro po pravilu anglofilnog, modernog, metaknjiževnog stremljenja, liniji koja trajno u nekoj točci stremi lirici eliotovske vrste. Visoko intelektualan, uman, oslonjen na aleksandrijski širok čitalački domet i opseg, Lalić je doživljavan kao cerebralni pjesnik, poeta kulture, koji pjeva kulturom (a ne samo o kulturi, što je razlika), pjesnik ideja i misli, a manje emocije, onako makar kako se osjećajnost generalno shvaćala i doživljavala u našoj poeziji.
Sve ovo palo je u vodu, kao i sve što sam dotad mislio i iznad pokušao kratko opisati, sva pripadništva uže kulturalna, poetska, poetička, što god… sve to je maknuto i polomljeno jednom jedinom gestom u trenutku kad sam se suočio s udarom Lalićevog najzasebnijeg rada – sa čeonim sudarom i početnim stihovima:
„Нећу да прећутим; зидови су прећутали
И срушили су се. Ја, један, носим њих у себи, (…)“
Tako je počinjalo njegovo „Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini“.
„Evo ti odgovora“, pomislio sam, zgromljen nakon čitanja poeme, potresen do srži vlastite, umukao od strahote. „Evo ti odgovora o pripadnosti. I to je sve što trebaš znati o tome.“
Ivan V. Lalić, umro je u ljeto pred trideset godina, 28. jula 1996., „u posuđenom vremenu“, u izmoljenom vremenu – on, moguće najtragičniji suvremeni srpski pjesnik. Nisam zaboravio ranije spomenutog Miljkovića – Miljković i njegov nerazjašnjen suicid, njegove prethodne melankolije, nestalnost, razoreni nervi i odlazak s dvadeset i sedam godina sasvim su druga, lična, pa tek onda i društvena i „egzistencijalistička“ stvar. Kod Lalića je na stvari tragedija biblijskih razmjera i eha, na liniji gdje se lični život, posljednja pitanja, vjera i poezija preklapaju i sukobljavaju, lome i ponovo pokušavaju spojiti. Kao ni u jednog našeg pjesnika.
Svoj je kraj kao i svi veliki pjesnici navijestio u vlastitim stihovima, u pjesmi čuvenog, testamentarnog otvaranja:
„Nikad samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita, (…).“
Moć i značaj velikih pjesama jest i u tome da se mogu izvući iz neposrednog razloga i motivacije u kojima su pisane, tako da istim riječima govore u drugim situacijama i okolnostima jednako snažno. Veličina takvih rijetkih stihova leži, drugim riječima, i u upisanoj mogućnosti rekontekstualiziranja.
Bez primisli na bilo kakav neoprezan ironijski refleks, a oko ove godišnjice pjesnika, javila mi se pomisao, ili osjećaj, bolje: o danima krajem jula svake godine i svakog ljeta, „pedalj do zenita“, i tome što ti dani znače za nas. Sad kad već počinje da se nadima kolektivni, institucionalni i kulturalni ritual koji će kad se jul smijeni s augustom kulminirati danom u kojem će se ukrstiti hladni trijumfalizam s ciničnim obranaškim „legalizmom“, u plesu gdje će se sarkastično zagrliti obje strane društvenog spektra, te dvije u prividnom sukobu. U tim mučnim danima, kad se svaki naš čovjek ovdje, ako je imalo svjestan sebe i svoje pripadnosti, nađe u stanju jedne apsolutne samoće, spram okoline, kako neposredne, tako i javnosti.
Za njegovu nelagodu, potpunu nemogućnost da se izrazi, da kaže iskreno što osjeća („već me kuša/ Ćutanje, kao oblik saopštenja – Za uho koje ne ume da sluša“, kako pjeva Lalić u „Slovu o slovu“), za njegovo otuđenje koje mu uzrokuju mediji dvadeset i četiri sata toga četvrtoga dana osmoga mjeseca, za posramljivanje tamo gdje nema čega da se stidi, za osjećaj grijeha tamo gdje je sve preplatio odavno i s kamatom, za lopovsko izokretanje uzroka i posljedica od kojih je izgrađena javna istina, za podsjećanje da mu se nikada neće dozvoliti da bezuvjetno pripada tamo gdje apsolutno i nesumnjivo pripada, za sve to ne znam stihove koji bi prisnije i točnije opisali to stanje i osjećaj kao sad već davno preminuli pjesnik. Donoseći ličnu tragediju, svojim „nikad samlji“, uhvatio je kako samo lirik umije – u navodno epskoj narodnoj svijesti po kojoj nas optužuju – u toj prvoj sintagmi priloga i pridjeva, postigavši gotovo nemoguće: osjećaj svakoga od nas ponaosob, ne odvajajući nas od opće, kolektivne narodne tragedije.
Pjesnik koji je prebacio granice. Pjesnik nedijeljen.
