Ljeto je vrijeme kad bi dvije pojave navodno trebale biti učestalije, bilo u medijima ili kod ljudi: lakši sadržaji i veselije teme. Međutim, ovdje gdje je sve postavljeno na glavu i uglavnom naopako, kad se nastoji da te pojave budu prisutnije ili da se generiraju, i one također imaju duplo dno: laki sadržaji ispod površine najčešće sadrže teško naličje, a nekad i provalije pune nagomilanih užasa. A veselost… E pa nema veće od one što je Nijemci zovu Schadenfreude – u raznim oblicima. Nitko nije imun od nje. A naročito kad se pojavi u onom sloju tog kompleksnog pojma kad se čovjek kao dio kolektiviteta veseli što „neki“, antagonisti, recimo tako, „dobiju ono što su zaslužili“. Ovdje gdje smo i oko nas, taj je fenomen razvijen do maksimuma. Dotle da je postao refleks, naročito kad se radi o vječnoj „drugoj strani“, o trajno prisutnom Drugom bez kojega ovdje očito ništa ne ide i ništa ne postoji. Kad bi stvari stajale malo drugačije i bolje, u momentima kad se i nama u ovoj zajednici javlja taj osjećaj, umornima od zluradosti, podmetanja i sitnodušja, zastidjeli bismo se i mi odmah potom. Ovako, pošto naš osjećaj ne ide iz zavisti niti iz natjecanja, kao kod tolikih oko nas, već dolazi iz jednog stanja časnog gubitništva trpljenog uglavnom u tišini i gotovo svakodnevno, dajemo si onda tu i tamo carte blanche za ovaj sentiment. Ljudi smo, uostalom, nesavršeni.
-
Der Spitzenreiter
Neki dan mi je zapovjeđeno da nešto uzmem „u špajzi“. Kao i svaki put na taj odomaćeni germanizam sjetim se legendarnog, čedno dječjeg i jednako surealnog početka pjesme ingenioznog Duška Radovića: „U špajzu ima jedan sira“. Pošto nam je u posjeti prijateljica iz Beograda, a unatoč stopostotnoj sigurnosti u to da ona s kojom dijelim život, kulturalno prosto ne može u popudbini imati taj stih, izgovorim ga naglas. Shvatim da ga ni beogradska prijateljica ne prepoznaje – iako smo generacija. Da se ne penjem u biblioteku, lijenošću koje se stidim, u mobilni telefon ukucam stih da mi gugl izbaci pjesmu, da im je pročitam. Mnogi primjećuju komična (i zastrašujuća) pretumbavanja i netočna sparivanja podataka koje izbacuje „umjetna inteligencija“. Ovaj put izašlo je nešto, koliko uobičajeno suludo, toliko u tipičnoj „neinteligenciji inteligencije“ zapravo tako moćno i zahvaljujući toj idiotariji na kraju nevoljno i slučajno (!) melankolično. Naime, takozvani „AI pregled“, koji od nekog vremena pravi bazičnu sintezu podataka i u par nespretnih rečenica potpuno van duha našega jezika daje rezultate upita o pojmu, čika Duškovu pjesmicu o tom čuvenom „špajzu“ u kojem „ima jedan sira“ i „parcovu“ koji dabome jede „toga sira bez obzira“, točno imenuje i navodi autora, uz dodatno „objašnjenje“. Drugi dio toga „objašnjenja“ bio je kolosalan: metaskupljač podataka kaže da je pjesma „poznata i iz tv-serije Smogovci.“ Molim? Ostao sam zbunjen, dakako. Ali samo sekundu-dvije. Onda sam shvatio. I nasmijao se, rekao bih sad od srca, ali to ne bi bilo istina – nasmijao sam se najprije posprdno, priznajem. Upalio se onaj osjećaj s početka. Uskovitlao se na tren čisti schadenfreude. AI je izvukao nešto iz još jednog toplog dijela zajedničkih a davnih, nježnih dana: „u špajzi, u špajzi, u špajzi“ (na melodiju „Na Sleme, na Sleme“, dragoga Radeka Brodarca) „refren“ je koji dječak Buco u Smogovcima, u knjizi i u seriji pjevuši dok traži skriveni pekmez. Ne raspoznajući razlike, umjetna inteligencija spojila je stihove vjerojatno najvoljenijeg suvremenoga srpskog dječjeg pjesnika s rečenicom iz apsolutno tipske knjige i serije naših agramskih djetinjstava. Osjećaj koji se javlja nakon šadnfrojde zluradosti (ili, grecizmom, „epikaričnosti“), barem kod nepatoloških ličnosti, jest njena suprotnost – suosjećanje. I evo gdje je zbog toga na tren bljesnula neočekivana ljepota – oksimoronom čistim rečeno – gluposti inteligencije. I korist rijetka konfuznog i sve opasnijeg tehničkog „pomagala“. Autor voljene knjige generacije zagrebačkih sedamdesetih pretvorio se početkom posljednje decenije prošlog milenija u istinskog šovinističkog demona. Ironiju spajanja koju je izvela umjetna inteligencija doživio sam zato kao neku ličnu poruku. Ovo digitalno postmoderno „božanstvo“, ovaj iznenadni deus ex machina svojom greškom zapravo je ispravilo drugu grešku i nepravdu – nije dozvolilo da mi se djetinjstvo presječe nadvoje, ni da mu se time i ljepote dijele. Učinio da makar u netočnoj točnosti, još jednim oksimoronom, budu ponovo jedno.
-
Der Rücklichter
Dan prije nego što izađe ovaj broj, prvoga jula, bit će ravno trideset godina od odlaska jedne važne ličnosti, koje se izvan najužih krugova eksperata ovdje nitko neće sjetiti. Kad pomislim na ovdašnja medijska hvalisanja uspjesima hrvatskih (a često i ostalih u okolini) glumaca, redatelja, scenarista, uopće filmskih ljudi, sjetim se imena „Steve Tesich“. Stojan „Stiv“ Tešić, (29. septembar 1942. – 1. jul 1996.), zasluživao bi naravno mnogo veći tekst od ovoga, ali da se makar onda ovako podsjetimo i sačuvamo ga od zaborava. Tešić je rođen u Užicu, odrastao u istočnom Čikagu. Postao je značajan pisac i scenarist. Za film „Breaking Away“ („Četiri mangupa“ u našem prijevodu) dobio je 1979. godine Oskara za najbolji scenarij.
Još jedan holivudski čovjek – taj pak i dalje živ, a kojim se ovdje oko nas naprotiv hvale već duže – ovih dana stalno odnekud izvire. Zajedno s reakcijama na video, kratki reklamni film koji je, plaćen parama Turističke zajednice, ovaj poznati američki glumac nedavno snimio za promociju Hrvatske. Zbog prezimena i čestih, mada ne sasvim preciznih određivanja zaista vrhunskog glumca, nesumnjivo ovdašnjeg porijekla, iz današnje Hrvatske to jest, ovo se vremenom, ponavljanjem, spinovanjem i inverzijom pretvorilo u hrvatsko porijeklo, pa ni manje ni više nego iz Zrinsko-Frankopanskog Ozlja, kao „čistog znaka“ i poruke. Matične knjige krštenih i vjenčanih, crkvene i državne, ne lažu međutim: glumčev otac Daniel Leon Malkovich rođen je u Prokikama (nekima će već ime ovoga ličkog sela biti ključ) kao Dane Lav Maljković – jednim od najčešćih prečanskih prezimena – od oca Mane (ha, „Dane i Mane“!), Manuila Maljkovića, obojice krštenih u crkvi Sošestvija Svetog Duha u Prokikama.
Nije opet zluradost, nije schadenfreude raniji. Ali jest drugi, isto inojezični termin. Pokojni oskarovac Stiv Tešić, naime, vjerojatno je prvi autor koji je upotrijebio pojam „post truth“ – postistina.
Na nama je da prepoznajemo, gdje i kad god možemo, oba pojma – u sebi i izvan nas.
