Prije devedeset godina, 1934. u Beogradu je osnovan Balkanski institut sa ciljem da se pokaže golema i neprocjenjiva vrijednost ovdašnjih kultura i njihovih dometa, u univerzalnim kategorijama upravo, a naspram podcijenjenosti od strane evropskih i svjetskih kulturnih i političkih hegemonija

Kad se povede razgovor o nastavi, za srpsku djecu otvara se provalija nerazumijevanja i minusinteligentnih reakcija. Nastranu tupi i agresivni, unaprijed uvrijeđeni šovinisti. Ovdje nažalost ni takozvani najprogresivniji, emancipirani, „lijevi“ krugovi u Hrvatskoj ne shvaćaju ništa

Koliko god „kriva vjeroispovijest“ bila opasna, pa se pokrštavalo, prelazilo na drugu vjeru, konfesionalno određenje je zapravo zamjena za neimenovanje istinskog razloga mržnje što leži u dnu: biti Srbin – e to je onaj „prvobitni grijeh“

U drugi plan pala su usiljena obilježavanja lažnog trijumfa, ali i makabrične komemoracije, a umjesto toga slavio se apsolutni prvak svijeta u nečemu plemenitom i dobrom, i u izdizanju nad očajem okolnosti i zadatostima

Pa zar nakon svega baš tamo da je, malu Zadranku, pošalju? Ta mi je rečenica evo u mislima više od dvadeset godina zajedno s onim svijetlim inteligentnim licem i osjećam trajno stid što to dijete i sve što predstavlja nisam više branio gdje i kako god sam mogao

Danas kad se slušaju „Igre“ Marka Tajčevića bazirane na srpskom folkloru, u rješenjima oblikovnim i izražajnim, modernim i bez romantičarske retorike, one se čine kao da iz daleke i neočekivane prošlosti najavljuju mnoga desetljeća unaprijed muzičke tendencije visoke suvremenosti

Silvana Sajsl, iako je bila vrhunska pejzažna arhitektica koja je ostavila brojne projekte zagrebačkih parkova, gotovo je nepoznata. Silvanin otac bio je Dušan Plavšić, imućni bankar i intelektualac iz graničarske slavonske porodice, odnosno kako ga neke ovdašnje enciklopedijske jedinice sramotno označavaju „grčko-istočne vjere“

Na obilježavanje u spomen-kompleksu Čegar došao je i – Stevan Sinđelić, potomak direktni, što će reći čukun-čukun (!) unuk vojvodin. Pojavio se mlad čovjek koji čuva uspomenu na opjevanog, prepričavanog, slavljenog i zloupotrebljavanog pretka

Odmah nakon podneva deda bi na većem aparatu, na starinskom drvenom „kosmaju“ sa zelenim „okom“ svjetlećim, našao „Beograd“, kako se govorilo, i obavezni „Karavan“ što ga je vodio Peca Slavenski. Ravno je sto godina kako je osnovana i počela s radom prva radio-stanica u glavnom gradu Srbije i tada prva u Jugoslaviji

Nakon raspada zemlje za koju su obojica kao psi čuvari bili u stanju rastrgnuti svakoga tko bi imalo „s puta skrenuo“, Baće se pred kraj života odrekao svega za šta je stajao i za što je dapače krvavo djelovao, za razliku od tihog Šašića koji je umro mirno u Beogradu