Pjesmu je otvarao zapanjujući, jezivi usklik koji je podcrtavao najveću kontradikciju: onu s ritmičkom mjerom pjesme – napisane u sedam osmina. Melodijski, pjesma je bila parafraza one stare „Sivi sokole“

Petar Božanić iz Bačke je „između dva rata, postao (…) najčuveniji kockar, a naročito je igrao ajnc“. Nemoguće je da Balašević nije znao za ovog Petra koji se rodio 1895. u Tuževiću, kod Brinja, u Lici. Boža zvani Pub bio je Prečanin

Jedan Crnogorac, s bubnjarskim palicama, smije se s Neba; i drugi, još živ, sa štapom na koji je bio oslonjen poput slijepca, ali bi njime i danas da zamahne i udari, i dalje sa stavom da nekoga ili nešto brani

Katarina Bogdanović, rođena prije 140 godina u Trpinji pored Vukovara, prva je školovana filozofkinja u Srbiji i prva je urednica Ženskog pokreta, prvog feminističkog časopisa u Jugoslaviji

Odavde se pojavljuju refleksi mnogo toga potisnutog, najrazličitije emocije, želje i projekcije, uglavnom od malo dobra i koristi u svojoj suštini. Druga reakcija uočljiva je u Srbiji: tu dežurni brižnici i tumači, ne želeći se otkriti dok stvar još nije gotova, pitaju se: „Je li protest ustavan?“

Djevojka koju su neki dan četvorica batinaša prebili bejzbol palicama u Novom Sadu ima dvadeset i dvije godine. Kako god se okretalo i vrtjelo, što god izmišljali i vadili se, jedno je izvjesno. Ona zaslužuje bolje

Zamišljam gore u maglenim i gustim šumama iznad Moravica neki naš mali Parnas, mjesto tajnovito i mistično. Goranka Matić je sad tamo – zajedno s velikim Moravčanima, s Perom Kvrgićem, Nikolom Hajdinom, Gajom i Svetom Petrovićem, s episkopom Danilom

Kad navodno najprogresivnija kandidatkinja za predsjednicu države napravi spot koji počinje pitanjem: „Što Hrvati žele za Božić?“, to iznutra ubode kao igla. I zasmeta dodatno, koliko god navikli, jer dolazi iz jedinog kuta odakle ne bi trebalo doći

Maestro Mladen Jagušt svoj najprepoznatljiviji potpis ostavio je uz apsolutno najznačajnija djela srpske i pravoslavne duhovne muzike i za mene jedan je od simbola „moga“ Beograda

Njegov Beograd je bio kao neki veliki otok ili ostrvo odakle se činilo da „autohtono“ rastu takve biljke čudnovate kao što je Uroš, čak na momente skoro samodovoljne