Ima mjeseci i godina u kojima se datumi tako podudaraju da se stvar više ni ne čini kao slučajnost. Dvadeset i drugi februar, kao datum rođenja krupnih ličnosti obilježio je izrazito našu političku i kulturnu historiju kroz različite godine, decenije i stoljeća

Duško Trifunović bio je rodom iz mjesta o kojemu tada ništa nismo znali. Danas znamo da je to selo, Sijekovac pored Bosanskog Broda, na desnoj obali Save. I da je mjesto mučeničko – u oba posljednja rata

Od svih zaboravljeni Okučani rodno su mjesto jedne od najzanimljivijih pojava naše suvremene ozbiljne muzike. Tu je septembra 1900. rođen Mihailo Vukdragović, kompozitor, dirigent i kasnije nezaobilazno važan muzički urednik Radio Beograda

Za Praznik očekujem da će mi stići po običaju topla poruka „Hristos se rodi!“. Čestitku će uputiti bivši profesionalni vojnik sa službenim državnim statusom heroja Domovinskog rata. Čovjek koji je prošao i vidio i učinio neshvatljive stvari. Dokaz je to da su na Božić moguća i mala, a ne jedino velika čuda

Mnogo je lošeg bilo ove godine i kad bi čovjek htio mogao bi izvlačiti to loše u beskraj. Ipak, djela, tek nastala i objavljena, odnosno ona koja su svjedočanstvo ukupnosti nečijeg rada, a ponekad čak i geste, simbolične, kao što su priznanja i nagrade, ostavili su u perspektivi pečat veći i značajniji nego sve negativno i mračno što je urlalo i prijetilo

Skoro nitko ne zna da je čovjek koji iz kartonskih kutija prodaje ploče autor pjesme „Za tebe“, koju izvodi nikšićki dječji zbor, kao i desetine bendova duž čitave ove dijagonale, da je sviraju u Sidneju, Torontu, Vankuveru, Njujorku, Berlinu, Amsterdamu i Oslu

Rimovao je – „Brione“ i „sobe i salone“, „pune pansione“ i „male avione“, sparivao muziku „kao što je mađarska“ s obalom što je „kao jadranska“, rakiju „kao što je čačanska“ s „čaršijom (!) kao što je makarska“; „Kopaonik“ i „kiseonik“, djevojku što je „lepa kao slika/našeg druga predsednika“

Kako jedan „nezavisni“ medij u otrovnom spoju ideologije, tendencije, iskrivljavanja i obavezne intervencije na jeziku, resemantizacije pojmova, izokreće sve tako da stane u novi vladajući konstrukt. I time na kraju uvijek opravda barbarizam – rušenje, fizičko, simbola vremena i ideja koje više ne odgovaraju operaciji promjene vlastitog identiteta

Zdravko Šotra dao nam je seriju „Više od igre“, u kojoj heroji mogu biti i mladi skojevci i pripadnici „sitne buržoazije“; u kojoj su jednaki po rodoljublju momci socijalisti iz nogometnog kluba „Radnički“ i kraljevski oficir Šljivić, veteran Velikog rata. Jedini negativci su izdajice svoje zemlje

Priče o perojskim familijama iz prošloga, dvadesetog vijeka, pregnantne su koliko i važne, s neplativim opisima, kako otac Danilo kaže „naših otaca i đedova“ (uvijek me gane ovaj izgovor, to da skoro četiri stoljeća od dolaska iz staroga kraja, Perojci i dalje kažu „đed“)