Nedavno je u Privredniku održano jedno neobično predstavljanje, na prvi pogled još neobičnije knjige. Arhimandrit Danilo Ljubotina, najpoznatiji Perojac i jedna od najkoloritnijih ličnosti više okolina i zajednica – od njegove Istre, Zagreba, Hrvatske, do same institucije Srpske pravoslavne crkve – predstavio je svoju knjigu „Peroj – tajna broja 77“. Radi se o istinski zanimljivom radu (koliko na momente zbrzanom i ponešto kontradiktornom, sasvim u skladu s autentično živopisnom ličnošću autora), djelu između male povijesne studije i serije impresija o tom čudnom i žilavom istarskom mjestašcu. Ako mi se, naime, na spomen jednog toposa našeg javi ona legendarna rečenica iz stripa o Asteriksu, o „malom galskom selu koje odoleva Rimljanima“, to biva svaki put kad negdje pročitam ime Peroja – istarskog naselja u kome u kontinuitetu od 17. vijeka obitava srpski pravoslavni živalj koji se doselio iz Crmnice, iz Crne Gore, da spasi živu glavu pred Turcima i naseli se u ovoj mletačkoj provinciji. I da se onda kroz stotine godina ne pokatoliči i ne utopi u većoj i brojnijoj kulturi.

Broj sedamdeset i sedam iz naslova potječe iz takozvane „Perojske povelje“, kako ju je nazvao povjesničar Fran Barbalić, iz prijepisa akta iz 1657. po kojem se čita kako je po duždevu ukazu izvršena naredba da se u „Pokrajini“ naseli pet porodica – „u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dođoše iz Crne Gore (…)“. O toj „tajni“ otac Danilo piše u svom libru, u izdanju ćirilično-latiničnom, ediciji Slovenskog slova i s naznakom „Beograd – Zagreb“. Broj 77 moguće je istinit, povijesno i činjenično. A opet možda je uzet i kao metafora, kao visok i jasan simbol – biblijski simbol, gdje je ovaj broj jedan od opetovanih i najznačajnijih: on je znak oprosta, cjelovitosti i Božjeg reda. Još znakovitiji i bliži krug simbolike onaj je starozavjetni, iz Knjige o Sudijama – vođama Izraelaca u doba osvajanja Kanana i uspostavljanja kraljevstva u Izrailju, odnosno u drugom značenju  pojma „Sukota“ – koji obilježava lutanje Izraelićana kroz pustinju, izlazak i ovisnost o Božjoj volji: „I uhvati momka iz Sokota, i ispitiva ga; a on mu popisa knezove sokotske i starješine, sedamdeset i sedam ljudi“ (Knjiga o Sudijama, 8:14). Stvar je, dakle, kao i mnogo toga u našoj povijesti, ostala između mitsko-simboličkog i interpretacije historijskih dokumenata što su ih na tuđem jeziku izdavali oni koji su iz pragmatičnih i političkih razloga primali naš narod izbjegao od propasti. Ta nejasnost i ambivalencija proširile su se i ostale čak i u pitanju samog imenovanja i pripadnosti. Danas se Peroj smatra crnogorskim selom, što je naravno u izvjesnom smislu točno. Odnosno točno upravo do one točke odakle kreće onaj drugi dio o imenu i pripadništvu, problematičniji, a koji se najčešće, što bi se preko reklo, „prenebregava“. Otud već godinama svoje Perojce volim dobronamjerno začikavati, kad ih pitam: „dobro, jeste više odlučili šta ste vi onda? Srbi ili Crnogorci? Ili kako kad?“ – na što po pravilu dobijem simpatični osmijeh s malo nelagode i tipično istrijanske „puš’mo ća“ reakcije. Sam otac Danilo u knjizi precizno, s pomalo nevoljno komičnim efektom (danas pogotovo!), piše: „U ono vrijeme nisu nas zvali Crnogorci, bili smo malo Vlasi, malo Morlaci, a Venecijani su pisali Serbi Montegrini.“

U ovoj knjižici zato, mnogo su zanimljivije skorije i sasvim provjerljive priče, odnosno povijesne zbilje. Naročito lične koje otac Danilo donosi iz najrazličitijih izvora, dok one najljepše pripovijeda sam, tipično slikovito i uzbibano, starovremenskim i na mjestima naglašeno poetičnim stilom. Priče o perojskim familijama iz prošloga, dvadesetog vijeka, pregnantne su koliko i važne, s neplativim opisima, kako otac Danilo kaže „naših otaca i đedova“ (uvijek me gane ovaj izgovor, to da skoro četiri stoljeća od dolaska iz staroga kraja, Perojci i dalje kažu „đed“). Jedna „štorijica“ posebno me se dojmila. Neki Lazo Vučerić, Perojac rođen još pod Austrijom, a kao dijete „sitnije građe i tanjeg zdravlja“, imao je sve predispozicije da nestane „kao da ga nikada na svijetu nije bilo“, kako kaže Rapsod. Ali Lazo odrasta i dočekuje dolazak Italije, za Perojce već „četvrte velike države“, kako autor podsjeća, nakon Venecije, Napoleonove Francuske i Carevine austrijske, dakle. Musolinijeva Italija obnevidjela od ludovanja o moći i kolonijama koje nikad nije imala, kreće u pohod na Etiopiju. Tako je Lazo, iako pravoslavni Srbin, kao talijanski subjekt i građanin dignut u vojsku i poslan u „Abišinjiju“, istrijanskim narječjem kazano. Tamo, „priko svita“, ratuje i doživljava afričke avanture ovaj naš Lazo. Stiže i do predgrađa Adis Abebe, pa preko Eritreje, čak do Džibutija, probijajući se kroz pustinjski pijesak – podsjetivši me tu na Korta Maltezea, kojega je nacrtao umjetnik kojemu je jedan Porečan bio prvi životni uzor – pa sve do Indijskog oceana i do mora, Crvenog, onoga iz Knjige izlaska koje je Mojsije razdvojio da ga Izraelićani pregaze dok ih je vodio ka obećanoj zemlji – kao prethodnik onoga popa Mihajla što je doveo narod iz Crmnice u Peroj u 17. vijeku. Naš Lazo uspio se nakon svega vratiti iz Afrike, ali tek pedesetih godina, poslije pada fašističke Italije i Trećeg Rajha, dok je nova Jugoslavija ulazila već u svoju drugu dekadu. Iznuren i bez ičega, vratio se u Peroj. Tu je našao Olgu Popović iz velike, brojne i važne perojske obitelji. Olga je, ružnim starim izrazom, bila „stara cura“, koja je djevojkom bila izrazito lijepa i, kad vidimo fotografije, neobično elegantna. „Priženio se“ (još jednim gadnim izrazom) naš avanturist i veteran, dok je ona, prešavši četrdesetu, i dalje čuvala ostarjelog oca. Mislili su Olga i Lazo da će zajedno makar nekako pregrmjeti ono što im je ostalo od ne naročito obećavajuće budućnosti. Osjećali su se kao starci već, a tako su, kažu, i djelovali. Izmršavljena i izmučena, sa stotinu životnih tegoba, Olga nakon nekog vremena osjeti onemoćalost i, uvjerena da joj se približava kraj, ode doktoru. Ovaj je proslijedi kolegi-specijalistu. Ispostavi se da je Olga sa svojih skoro četrdeset i šest godina – u poodmakloj trudnoći. U ono mršavo poratno vrijeme i uzevši u obzir ženinu dob – ravno čudu. Olga je rodila zdravog sina jedinca. Nazvala ga je po svome ocu – Sava. Dječak je odrastao u skromnog, šutljivog, ali druželjubivog čovjeka, čuvenog po neobično dobrom pamćenju ljudi, imena i priča, narodnih, pučkih, mitskih, i najljepše, narodnih epova. Otac Danilo zove ga u knjizi „živom knjigom naše prošlosti“. Jednom je Savo putovao i u Crnu Goru, na svoj istočnik, u pradomovinu. I onda, u fantastičnom simboličkom „punom krugu“, jačem od svake filmske metafore, upoznao je Vesnu, svoju buduću suprugu – na Cetinju, od svih mjesta. Savo, to nekadašnje jedva rođeno dijete – ili pak dijete sudbinski određeno da se rodi, na tebi je čitaoče – s Vesnom je dobio troje zdrave djece: dvije kćeri i sina.

Svaka čast tajnama numerologije, biblijskim parabolama, mitskim dolascima i likovima. Ali priča o Lazi, Olgi i Savi, ta dosad nepoznata „knjiga o Vučerićima“, nekako mi je danas važnija.