Ako bismo pratili kalendar, gotovo da nema datuma u kojima se ne bi mogao pronaći neki događaj bitan za nacionalnu povijest, rođenje ili obljetnica smrti važne ili velike ličnosti. Ima međutim mjeseci i godina u kojima se datumi tako podudaraju da se stvar više ni ne čini kao slučajnost. Takav jedan datum pada upravo i u dane kad izlazi ovaj broj. Dvadeset i drugi februar, kao datum rođenja krupnih ličnosti obilježio je izrazito našu političku i kulturnu historiju kroz različite godine, decenije i stoljeća.

Revolucionar

Prije ravno dvjesto godina, u dan, u Mošorinu, u Bačkoj, tada stoljećima u istoj državi s današnjom Hrvatskom – unutar Vojne granice dakako – rođen je Svetozar Miletić, jedna od ključnih pojava grencerske suvremene povijesti i vjerojatno najznačajnija politička figura Vojvodine uopće. Iako porijeklom iz mučne sirotinje, uzdigao se najprije do intelektualnog statusa, svojom pameću i probitačnošću, ali i uz pomoć imućnijih građana koji su, danas teško shvatljivom solidarnošću, financirali njegovo školovanje. Doktorirao je pravne znanosti u Beču, a onda u Novom Sadu godinama vodio advokatsku kancelariju. U buru revolucionarne evropske 1848. uključuje se sudjelovanjem na historijskoj Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima gdje Srbi austrijske carevine proglašavaju Srpsku Vojvodinu i traže ukidanje germanocentrične i naravno mađarske uprave, kao i ravnopravnost Srba, te osnovna prava za narod – ona, ironično, koja je Knjaževina Srbija već ostvarila. Miletić, što je nama odavde posebno važno, radi na ujedinjavanju naroda: moćni episkop i patrijarh Rajačić poslao ga je u Zagreb da radi na zbližavanju s Hrvatima koji bi dali podršku ideji slobodne Vojvodine. No tu ne nalazi podrške. Nakon sloma Revolucije u Mađarskoj, a time i Skupštine, Miletić u novinskim člancima prvi koncipira razočarenje Austrijom i nagovještava početak prekida odanosti Beču kao nekadašnjem garantu sloboda za prečanske Srbe. Bio je član Ugarskog, ali, bitnije, i Hrvatskog sabora gdje je, što je materijal za film, sjedio u klupama zajedno s Josifom Runjaninom i Antom Starčevićem, i istupao s nacionalnooslobodilačkih pozicija (O čitavom uzbudljivom razdoblju Srpske Vojvodine danas najvrsnije piše povjesničar Miloš Vasin, na čije radove upućujemo svakoga zainteresiranog za temu).

Da ništa drugo nije postigao, sljedeće bi već bilo dovoljno za ulazak u nacionalni kanon: Miletić je prvi Srbin izabran za gradonačelnika Novog Sada, a za svoga mandata srpski jezik proglasio je službenim i ukinuo dominaciju njemačkog jezika.

Ovaj intelektualac koji je drugovao s Jovom Zmajem i Lazom Kostićem, bio je građanski liberal u najljepšem smislu pojma, a rečenica koju je često izgovarao, danas bi, svim sarkastičnim refleksima usprkos, našem narodu trebala biti vodeći slogan:

„Mi smo Srbi, ali i građani.“

„Tiha voda“

Srpska kulturna historija bremenita je „pobočnim“ pojavama, naizgled usputnim ličnostima, ali bez kojih bi ona bila znatno siromašnija. Takva ličnost bio je Vuk Vrčević. Rođen 22. februara 1811. u Risnu kod Boke, gradiću koji je malenošću u disproporciji s vlastitom važnošću. Vrčević je ostao zapamćen uglavnom kao publicist i sakupljač narodne lirike. No njegova biografija je romaneskna. Uspio je taj lokalni samouki čovjek da se nađe uz apsolutno najveće pojave našeg „dugog devetnaestog vijeka“: na poziv samog Petra Petrovića Njegoša došao je u manastir Maine gdje je prepisivao „Slobodijadu“ genijalnog pjesnika i vladara, čiji će kasnije biti i prvi biograf, dopisivao se i surađivao s Vukom na kapitalnom poslu skupljanja narodnih pjesama; bio sekretar krvavoga crnogorskoga knjaza Danila. Popeo se taj Vrčević do mjesta austrijskog konzula u Hercegovini i radio u Zadru kod guvernera sve Dalmacije, generala i barona, našega kolosalnog Gomirca Lazara Mamule. Pisao je Vrčević i u Petranovićevom Srpsko-dalmatinskom magazinu, pa je postao i počasnim članom Srpskog učenog društva, prethodnice SANU, gdje su predsjednikovali Daničić i Josif Pančić. Prije nego što je kao umirovljenik umro kao građanin Dubrovnika, ostavio nam je malo čitana, a fantastična svjedočanstva o jednom drugačijem Njegošu: vladika Rade, prvi Crnogorac koji puši cigare, igra bilijar – i donosi iz Beča „eletričnu mašinu“ na koju, zabave radi, priključuje svoje serdare i smije se dok ih gleda kako ih trese struja.

Artisti i modeli

Na isti dan, s osam godina razlike, rođena su dvojica umjetnika za koje bi se na prvi pogled moglo reći da su bili antipodi, apsolutne suprotnosti: Danilo Kiš i Dragoš Kalajić. Možda će čudno zvučati, ali osamdesetih godina Kalajić je u Jugoslaviji bio u široj kulturi slavniji od Kiša. Bio je tada zanimljiva pojava: nekadašnji rimski student slikarstva, ranije blizak Medijali (kao i Kiš uostalom), povjesničar umjetnosti, izuzetan urednik, novinar i kritičar, TV-lice i uopće multimedijska ličnost, kao i najinteresantnije – beogradski dendi par ekselans. Spominjala su se njegova druženja s de Kirikom, fašističkim ezoterikom Julijusom Evolom i samim Ezrom Paundom. Na iskrivljenoj varijanti te linije, međutim, deceniju kasnije i u najgore doba postao je Kalajić vlastita karikatura. Njegov „salonski fašizam“ (kako ga je posprdno nazvao Zoran Đinđić), od simpatično ekscentričnog u doba mira, u onom neshvatljivom užasu bio je istinski odbojan, a blezganja o „novom svjetskom poretku“, „demoniji ekonomije“ i „slovenskoj imperiji“ stvarala su preneseni sram čak onima što su mu bili ranije skloni.

Danilo Kiš pisac je koji i više od tri i pol decenije nakon fizičkog odlaska spada u onu najrjeđu grupu pisaca i intelektualaca: vjerojatno nema autora čije je djelo svojim književnim, ali i etičkim dometima tako i toliko dobivalo na važnosti s vremenom kao što dobiva njegovo, transnacionalno i transgeneracijski. No, tu treba stati i izvući drugačiji zaključak, ili ponuditi drugačiji put od onoga koji se ovdje obično nudi.

Neka nam za to posluže dvije biografske činjenice kao metafore: Kalajić je bio dugo propagator idiosinkratičnog „neopaganizma“ i, frapantno za takvu figuru, protivnik kršćanstva. Kiš je rođen od oca Židova i stradalnika holokausta. U posljednjem periodu života obojica su, unatoč međusobnim dijametralnim suprotnostima i uvjerenjima, (ponovo) odabrali da budu u istoj konfesiji i hrišćanskoj denominaciji.

Sve ove opisane ličnosti otud bismo trebali prihvatiti kao dio iste dijeljene kulturne tradicije kojoj pripadamo, u svoj problematičnosti nekih od ličnosti, i milosti i dobru drugih. Datumi poput 22. februara u svojoj „slučajnoj“ simbolici uostalom tome i služe.