Djeluje nevjerojatno da je prošlo punih dvadeset godina otkad je, krajem januara 2006., umro Duško Trifunović. Još nevjerojatnije djeluje kako se i, nadasve, koliko u tih dvadeset godina promijenila recepcija (Duško bi rekao „u kom hotelu se nalazi?“), ili jednostavnije, usvajanje, prihvaćanje i interpretacija djela – a i ličnosti – tog najslušanijeg pjesnika, kako mu se post mortem mijenjao status ovdje u Hrvatskoj, tako i u rodnoj BiH. Ovih dana prenose se – to će reći: prepisuju jedan od drugog – po portalima i drugim medijima iste generalije o njemu, općosti i klišeji koji, čak i takvi, vrijede da se ponove jer ne umanjuju nego i tako isprazni i duhovno mrtvi, paradoksalno samo jače sjaje i povećavaju domet Duškovog djela. Spominju se uglavnom pjesme koje se trajno pjevaju, najviše na muziku čarobne „sarajevske pop-škole“ koju je Duško većinom sam nehotice formirao, zabranivši kao urednik na radiju i televiziji sedamdesetih da se pjevaju strane pjesme i prepjevi. A kakva je to samo pjesmarica: „Šta bi dao da si na mom mjestu“, i vjerojatno najfilozofičnija pjesma naše pop-muzike – „Ima neka tajna veza“, onda monumentalna i u našim ranim mladostima do zagrcnutosti impresivna „Pristao sam biću sve što hoće“, odreda na Bregovićevu muziku. Pa lakše, „Glavo luda“, „Malo pojačaj radio“ i posljednja velika balada one epohe, „Ne plači“, sve tri za vječnog Čolu, bajkovita i divno ironična „Zlatna ribica“ („Zar samo jednu, ribar pita, dosad je uvijek bilo tri, kakva su ovo došla vremena možda i nisi zlatna ti“, i sad mi u trenu i napamet dođe čitava), prenježna „Bilo mi je lijepo s tobom“ za dobroga Vajtu, pa sve do dragih, koliko nekih trivijalnih, „Nek živi ljubav“, prilježno Srebrnim krilima, a nekih naizgled tako, kao u slučaju zapravo potresne, a ružnim kasnijim vremenima potrošene „Ti si mi bila u svemu naj naj naj“, koju tupi ovdašnji mediji navode „kao jednu od najljepših ljubavnih pjesama“. Da, „ljubavnih“, ali ne onako kako oni misle, štoviše kako ne bi smjeli ni pomisliti.

„Svi mi sada svoju tamu nude,/ A iz tebe sija ljepši sjaj,/ Zato si u svemu za me naj, naj, naj…“, kako je onom nedosegnuto toplom i nijansiranom bojom intonirao jedini Pjevač među pjevačima – zapravo su Duškovi politički stihovi: to nisu lirski iskazi ženi – to je posveta zemlji, pjesma Jugoslaviji, jedinoj zemlji kojoj je pjesnik istinski pripadao.

Trebalo bi sad bez gorčine govoriti o podsjećanju na ovog čarobnjaka naših djetinjstava i prvih mladosti, ali, njegovim stihom rečeno, „to je teško“.

Na vijest o smrti pjesnika hrvatska javnost držala se tipično udaljeno i uštogljeno, kao da je se to ništa ne tiče, i dalje sumnjičava do paranoje, umišljena od sebe i prezirna prema svemu. U gradu pak u kojem je postao pjesnik i dosegao slavu, taj nekadašnji „radnik-pisac“, po vlastitom mitu, i „vodilja čitavom pesničkom naraštaju takozvanih sudbonosnih dečaka“, kako je u gotovo definitivnoj knjiškoj studiji njegove poetike napisao Miloš Zubac, Dušku se premjeravalo po nedosljednim standardima zašto i kad je „ispario“ iz grada. I zašto je prešao tamo gdje je prešao, u Novi Sad, zašto je „odabrao stranu“, a s kojom i beskućništvo i bijedu prvih godina, on čije su uglazbljene pjesme prodane u milionima primjeraka i nikad se nisu prestale slušati gdje god se govorio isti jezik. Pjesniku koji je naučio čitavu generaciju da pjeva, lako naizgled, a izrazitom, skrivenom, versifikacijskom vještinom, pjesniku voljenom od masa i o čijem su „majstoratu“ vazda izmičućem i nedosegnutom, pisali kolege u strahovitom rasponu poetičkih i karakternih razlika – od Branka Miljkovića do Abdulaha Sidrana.

Doba Duška Trifunovića, iz toga, vrijeme u kojem je bio najpopularniji, bilo je jedino ujedno u kome nismo morali misliti o tome „tko je što“ (ili „ko je šta“). U kojem smo se odmorili jedni od drugih pod zajedničkim krovom i nismo pitali za pripadnost. Smještanje otud Duška u određeni korpus nacionalne književnosti bilo bi nam tada smiješno. Ili nepristojno. Kako piše Zubac: takvo određivanje „jednako je nategnuto poput tipologizacije njegovog književnog rada, imajući u vidu da je pesnik dosledno istrajavao u poziciji: svoj, svačiji i ničiji u isti mah“. Vrsni novosadski kritičar tu dodaje međutim i da se Duško nije imao o čemu ni izjašnjavati doduše, „jer njegova nacionalna pripadnost nije bila upitna“.

Duško Trifunović bio je rodom iz mjesta o kojemu tada ništa nismo znali. Danas znamo da je to selo, Sijekovac pored Bosanskog Broda, na desnoj obali Save. I da je mjesto mučeničko – u oba posljednja rata.

U antologijskom intervjuu koji je sjajni Miloš Jevtić radio s Duškom za svoju čuvenu emisiju na Radio Beogradu, pita ga i o ratnom djetinjstvu. Odgovor koji dobiva zadivljujući je. I to u dvostrukom smislu: pjesničkom, sasvim pjesničkom, i ljudskom. Poeta, ako je imalo vrijedan svoga poziva, mora da napravi neki obrat, leksički, stilski ili značenjski, neki okret nepotrošen i svjež, kontraintuitivan, neočekivan, bilo na nivou jezika ili misli, pogleda na stvari i pojave. To jezično-značenjsko iz sebe pak povlači odmah i ljudsku razinu. Što će reći – etičku razinu. Obrat Duškov u odnosu na najveći dio izgovorenog i napisanog na strašnu temu, na praksu, na pravila i zakonitosti govorenja o njoj, na očekivano – nevjerojatan je:

„Moj zavičaj nijednom nije bio oslobađan za vreme okupacije. Možda to i nije bila ona poznata okupacija. To je bila država. Onda su nas pokrštavali. Svi smo bili katolici. I ja sam bio katolik četiri godine. Mislim da sam bio i najbolji; najbolji sam bio u tome što sam pojednostavio molitve. Pre me je mama naučila: ′Bogorodice Djevo, radujsja, blagodatnaja Marije′, a onda sam naučio: ′Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama.′ I odjednom su mi se otvorila nebeska vrata, zahvaljujući našem jeziku koji je bio u molitvama. Tako, uopšte mi nije teško palo što su nas pokrštavali i što smo postali, kao, neko drugi.“

Pamtim da sam uzdrhtao nakon ovog fragmenta, i nasmijao se od srca i nevjerice. Kakva lucidnost, kakva bistrina. I kakav zaokret, iznevjeravanje očekivanog!

Ali onda i pitanje. U ovom gotovo apsolutnom stanju malicioznosti, zlonamjernosti, odmjeravanja toga šta i koliko je pojedincu jedne strane ili kolektivu učinjeno zla, tendencioznih i proračunatih redukcija, demagogije, tvrdoglavosti i patološke uskosti, osjećaja izabranosti i povlaštenosti po pretrpljenom zlu, emotivnih ucjena i manipulacije, može li itko zamisliti u nekom suprotnom, sumjerljivom slučaju pak ovdašnjeg pjesnika koji bi tako ili slično izokrenuo stvar, igrao se na oštrici, „relativizirao“ svoju i kolektivnu patnju – pokazujući time zapravo vlastitu širinu, inteligenciju, humor kao praksu oljuđenja neljudskih okolnosti, i od očaja i beskrajne tragedije čineći osnovu za suprotnost, za život i životnost, za stvaranje, za duh sam?

Teško? Nemoguće, prije.

Pjesnik Duško Trifunović koji je među bezbrojnim epigramatskim stihovima, poantama i zaključcima napisao i „Radije priznajem nemoć svoju/ no da propovedam umišljenu snagu“, a bio je, nasuprot, u stanju pokazati takvu širinu i snagu duha i riječi, dvadeset godina poslije odlaska pjeva se jače nego ikad od rasapa. Ne čudi. Intervju koji je divni Jevtić napravio s Duškom imao je ironičan, ali time ne manje točan, složen naslov – „Pet života Duška Trifunovića“, s nastavkom „Živeti treba za sva vremena“.

Ako je suditi po životu njegovih stihova, a time posredno i daleke mogućnosti vraćanja vrijednosti svijeta pjesnika – Duškovo će vrijeme tek doći.