Bilo je u našoj poeziji utjecajnih, inovativnih i, unatoč „šoku modernosti“,da citiramo Roberta Hjuza, jednako tako od čitalaca voljenih, čak i od masa prihvaćenih pjesnika prije Branka. Vladislav Petković Dis donio je svojim impresionizmom zapravo prvu modernost u liriku i bio, moguće i ostao, najcitiraniji visoki lirik nakon Njegoša i Laze Kostića. Crnjanski je donio avangardne postupke i pomiješao ih je s dubokom prošlošću i tradicijom u akutnom prvom radikalnom modernizmu objavivši najznačajniju zbirku srpske poezije dvadesetog vijeka. U periodu poslije oslobođenja, 1945., Vasko Popa, u isti čas i Brankova neka vrsta putokaza, čak uzora, i naravno suvremenik, promijenio je svojom zbirkom „Kora“ jezik i izraz u našoj poeziji, donijevši čitavu jednu novu sintaksu i rudimentarnost.
Svi Brankovi predšasnici stekli su, prije ili kasnije, mjesto u književnom kanonu, svi su živjeli s velikim izazovima i borili se dugo za priznanje institucija i kritike, mada ih je čitateljstvo redom prepoznalo, i to uglavnom brzo, a generacije pjesnika novačilo se iz stihova te srpske plejade.
Svi su ostali voljeni, utjecajni i citirani, do danas. Ali samo je Branko Miljković bio istinska i jedina pjesnička zvijezda naše kulture. I to za života, u mladosti, već nakon prve zbirke. Samo on je u našoj književnosti dobio titulu „princ poezije“. Sa svojim „neosimbolizmom“, novim načinom pjevanja, modernoga, a duboko ukorijenjenoga u naročitom dijelu tradicije srpske književnosti i predaje, ali i svjetskih, posebice francuskih tendencija i zasada, Branko je u doba izrazitog socijalnog realizma i inzistiranju na „tendencijama u književnosti“ donio nešto dotad neviđeno. On je mirio i u isto vrijeme pokazivao konflikt suprotstavljenih polova u rano doba socijalističke Jugoslavije, poetičkog versus ideološkog, želje za slobodom izraza i u isto vrijeme patriotizma i vjere u novi sistem, pokušavao je pomiriti udar novoga, pjesničkog modernizma, što će reći individualnog glasa s društvenim ograničenjima, dakle kontekstom u kojem njegova poezija nastaje. Poezija kompleksna, učena, koja se nije lako otključavala, s mnogo slojeva referenci kako književnih tako i ličnih, s mnogo, kružnim argumentom, simbola, poezija često svjesno zatvorena kako bi se, u smislu apsolutnog ideala ali i kontra vulgarne stvarnosti socrealizma, očuvala od trivijalnosti i očitoga, od očiglednog, poezija koja svojom čestom „nejasnošću“ („nejasnost je njena prednost, a ne nedostatak“, govorio je Branko sam), čuva svoju eruditsku plemenitost, silan rad i inspiraciju, štiteći samu sebe od populizma, od pada u očitosti i trivijalnosti. Paradoksalno: vjerojatno niko u našoj suvremenoj poeziji nije ostavio pamtljivijih, upravo epigramatskih stihova kao Branko, ispred svega dva: veličanstveno finale pjesme „Poeziju će svi pisati“: „ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju/ ali/ hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj“. I najljepši i najmoćniji epitaf, u svoj svojoj zastrašujućoj poruci:„Ubi me prejaka reč“.
Imala je Brankova poezija uspjeh i priznanje kod boljeg dijela kritike (uz nužna osporavanja, naravno), ali i iz današnje perspektive i okolnosti teško je pojmljivo koliko je njegova poezija bila prihvaćena kod široke publike (što nas dovodi i do logičnog pitanja kulturnog konteksta: kakvo je to bilo naročito vrijeme u kojem je stvorena takva publika koja je mogla prihvatiti i komunicirati s tako kompleksnom poezijom, i u onako velikom broju?).
Zvijezda u svim aspektima
Ali nije bilo jedino do toga jedinstvenog poetskog izraza. Branko je bio zvijezda, što je značilo da je prvi među pjesnicima gledan i promatran u svim aspektima, u nekoj vrsti zaokruženosti, stvarne i zamišljene. Uz poeziju uzimala se „u paketu“ i kompletna pojavnost njegova: izgled, danas bismo rekli „imidž“, Branko na fotografijama, odjeven u one duge tamne kapute i sa šeširom na glavi u vrijeme radničkih kačketa, učeničkih kapa, šljemova i svih vrsta šapki, njegova „dendijevska“ pojava s bijelom kravatom na crnom prugastom odijelu, tamne sunčane naočale, začešljana kosa, u pojavi kao kod kakvog filmskog glumca, Brankov govor, nastupi, čitanje pred publikom kao na kasnijim rok koncertima. Njegova neosporna karizma i ideja pjesnika kao profeta – kao istinozborca. Ne zaboravimo da pored toga što je Branko djelovao i stvarao u doba takozvanog totalitarnog režima, to je prvo pravo masmedijsko vrijeme. Pored novina, filmova, filmskih žurnala, radija, u društvu koje se nevjerojatnom brzinom razvija kulturno i medijski, Branko pred kraj života djeluje već u televizijsko doba, makar to bili tek začeci ovog najmasovnijeg medija. Prostije rečeno, radi ilustracije, ako je Popa, uz Miodraga Pavlovića, bio najradikalniji modernist – on je, današnjim terminima, bio relativno nevidljiv kao fizička i medijska pojava, kao lik. Branko Miljković pored titanskog talenta, bio je i lijep čovjek, fotogeničan, kao neka suvremena verzija ukletih pjesnika iz doba romantizma za kojima su ludovali i mladi pjesnici i djevojke – uostalom, strašnom simbolikom onomastike: kao i njegov najslavniji, prvi predšasnik – Branko Radičević. Kad se tome pribroji neka dublja tama, gotovo morbidnost koju je Miljković čitav život nosio i s kojom se tako veličanstveno borio u svojoj poeziji, i tada još živa i prenošena tradicija boemske autodestruktivnosti, alkohol, nesretne ljubavi, samouništavajući život što se odvijao po beogradskim kafanama kao neizbježnom toposu srpske književnosti – to je bila ta zapaljiva kombinacija koja je baš od njega činila zvijezdu, dok od nekih drugih nije, makar bili prisutniji i (društveno) moćniji, a bilo ih je poizbor, u rasponu od jednog Daviča do notornog Zogovića, recimo.
Branko je imao i jedinstvenu biografiju i u smislu porijekla, što ga je dodatno izdvajalo. Miješanje stanovništva po etničkom ključu koje će u socijalističkoj Jugoslaviji postati jedno od glavnih osobina koje su joj činile identitet, tek je počinjalo u mladoj državi. Branko Miljković je rođen tridesetih, u Kraljevini Jugoslaviji, od oca Srbina, Nišlije, i majke Hrvatice, Dalmatinke, što je u to doba bila rijetka kombinacija, ne samo u etnonacionalnom i konfesionalnom nego i mnogo prostije, u geografsko-kulturnom smislu, kao plod epohe u kojoj se putovalo mnogo manje, pa time manje i „miješalo“.
Na toj liniji, kad se uzme i stvarna ili romantizirana pjesnikova „ukletost“, a oko njega se romantiziralo ponekad nedozvoljeno lako, koju je poput francuskih poètes maudits Branko nosio u sebi, ona nažalost lako isplivava kao motiv kad se uzme posljednji dio pjesnikovog života, geografija u kojoj se taj dio biografije odvio, i onda i sam strašni kraj.
Nerazjašnjene okolnosti tragične zagrebačke noći
U raspetosti porijekla, čemu kao neka vrsta mračne metafore, koja je isprva djelovala kao nešto radosno, pojavila se u pjesnikovoj fatumskoj određenosti fatalna dijagonala Niš – Zagreb: Branko je preko Beograda, kao glavnog grada i prvog kulturnog centra, izmučen i iznerviran sukobima s okolinom, s književnom i političkom čaršijom, u jesen 1960. godine stigao u Zagreb, prihvativši mjesto na Radiju Zagreb da radi kao urednik literarne redakcije.
Svega nekoliko mjeseci kasnije, od najveće književne i pjesničke zvijezde, Branko Miljković ruši se s toga sazviježđa u blato i u dramatskoj, tragičnoj noći između 11. i 12. februara završava svoj zemaljski život. Kažu, od svoje ruke. Od tada, pa decenijama kasnije, pogotovo od kad je pao režim prije više od tri decenije pa je s mnogih tema pao i tabu, zahuktava se i takozvana verzija o nerazjašnjenim okolnostima te smrti. Kao da smrt pjesnika, i to takvog pjesnika, može biti išta osim nerazjašnjene okolnosti. Naravno, o „nerazjašnjenim okolnostima“, o tome da u gradu gdje je nestao takav pjesnik nema nikakva obilježja o njegovom boravku i njegovu takvom kraju, o toj šutnji barbarskog, upravo anticivilizacijskog zaborava, ne treba ništa ni reći, samo je prezirno odšutjeti. Ali, vraćajući se opet samom strašnom činu kraja pjesnika, u toj pripovijesti za neosjetljive rijetko je ko primijetio, kako je pjesnik pjevajući drugom pjesniku, sasvim profetski napisao najpotresnije stihove o vlastitom fatumu. Branko je nađen obješen o prenisko drvo u jednom zagrebačkom parku kojim smo (o nesretna privilegijo!) generacijski bezbroj puta prolazili na putu ka nekad čuvenom klubu, ulicu više. S tom, mnogo kasnije otkrivenom činjenicom o tome gdje se nalazi locus horribilis, stvarno mjesto nestanka pjesnika, kako je danas teško, duševno i gotovo fizički, čitati neuporedivu, razarajuću kadencu u Miljkovićevoj posveti „Goranu“, kad se, okrećući glavu s teksta kao od užasa, pokušavamo iznijeti sa stihovima čiji neizdrživo bolni molećivi ton reže kao nož, ton s notom inače nečega tako stravično našeg, slavjanskog, u obraćanju pjesnika sudbini da ga – šta? Možda poštedi? – dok pjeva, in profundis, zadnjim gestom i nebesnim i zemnim stihovima, o celestijalnoj nedodirljivoj lakoći neba i prirode koja sama žali, ali ne može da spriječi nepojmljiv kraj, i gdje se u stihovima bez paralele dodiruje taktilno i metafizički neuhvatljivo:
„Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
u nekim šumama crnim nepoznatim
I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo
ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim.“
Sve bi nakon ovoga pokvarilo dalje. Tu bi trebalo stati, hamletovski: „ostalo je tišina“. Jer teško da se takav sraz ljepote i apsolutne strave može približiti bilo kome ko nije u stanju da nutrinom vlastita bića osjeti versifikacijsku i sadržajnu veličajnost stihova, ljepotu i tragediju poezije. I njena tvorca. Branko Miljković je govorio da je „poezija pobeda nad pesnikom“. Rijetko da je netko na djelu tako dokazao ovaj sud kao Branko Miljković. Nama u ostavštinu, na razumijevanje i na slabu, odveć slabu utjehu zbog toga.
Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
