- Sjenke
Da odmah, što bi veliki ruski basnopisac rekao, uočimo „slona u sobi“ i kažemo: kad je onaj koncert završio i sve oko njega, odahnuli smo kao poslije kakve more. Čak i ako je čovjek utrenirana politička životinja, što prati i analizira društvene okolnosti, a ne odmahne unaprijed rukom i odbija se baviti širim kontekstom i ideologijom, kao što danas toliki biraju da rade, ovdje se na kraju ipak radilo o nečemu drugom. Uostalom kao što je i sam koncert bio o „nečemu drugom“ – čak i o svemu osim o muzici (ne vjerujte kad vam kažu drugačije). Nakon svega, nastranu i šovinizam i crnilo, nastranu (!) i mračne, ubilačke poluideje – pomisli izmoren čovjek – samo neka je prošla ta subota. Jer danima vladao je osjećaj kao da je građane Zagreba netko „tukao po mozgu“, stvarao osjećaj „okupacije“ i neke gadne energije upakirane u lažnu joj vanjsku suprotnost, što se očitovalo u onim gotovo bez iznimke uvredljivim i tupim osmijesima svjedoka (!). Masa koje su se slijevale na onih nekoliko delikatnih svijetlozelenih elipsa što se elegantno slažu jedna u drugoj, mjesto koje neki od nas pamte kao simbol harmonije, mira, bezbrižnosti. Vladala je danima i strahovita količina trivijalnosti, čak ako se i apstrahira da je isti fenomen imanentan ideologiji koncerta. Nešto, stvoreno samo od lošeg ukusa, dodavalo je odozgor na već ionako prisutan gušeći osjećaj mraka i duševne magle. To vam valjda hoću reći i dočarati. Muzički moment koji je to utjelovljivao među desecima, redom sub par, potpuno klišeiziranih pjesama bez jednog jedinog originalnog ili makar zanimljivog, ili nepredvidljivog rješenja, skladateljski, aranžerski, izvođački, nije čak bila ni ona pjesma što je početak i kraj pjevača, s usklikom od koga se, nama naročito, ledi krv u žilama. Bio je međutim jedan fragment tu koji se stalno ponavljao u pozadini, ili u pauzama govorenja po neprekidnim i beskonačnim tv-reportažama na vijestima, dio pjesme gdje u refrenu ide hardrokerski gitarski rif sa „štopanim“ žicama, jedan takt, pauza – instrumenti stanu, a pjevač i bek vokali viknu: „spreman!“, pa opet takt rifa, pa opet pauza, pa drugi uzvik – „vjeran!“, oštro, odrješito, jetko. Stravično je zvučalo. Pjesma se zove „Ustani iz sjene“, saznao sam, i njome je otvoren koncert. Teško nama ako je ovaj zvuk najava tog „ustajanja“ (!) iz mraka, iz tih nama dobro poznatih sjena.
- Canto
Da je bilo drugom prilikom, ne bi tako ostalo zapaženo. U Areni otvoren je još jedan Pulski filmski festival. Pošto je ovo ipak Istra, kako god okrenuli, i svečani program je bio prilagođen i logičan. Poslije neočekivane, i zapravo blesave i prenemažuće verzije državne himne i još par brojeva, pulski zbor Praksa otpjevao je čuvenu „Bella ciao“, ili, kako je Talijani znaju jednostavno kao „Canto dei partigiani“ – „Partizansku pjesmu“. Izvedba je, kažu, „pobrala ovacije“. Istra je to, rekli smo. Pošto sam se historijom pjesme bavio mnogo i pisao i govorio o toj pjesmi-prividu, partizanskoj „ratnoj“ pjesmi nastaloj nakon rata, dozvoljavam si reći još koju ovdje. A kako i s Istrom imam ponešto veze, onda ima i do toga. Znam, naime, da je onaj istrijanski dio publike tom prilikom Zagrebu i kontinentalnom dijelu izmjerio i odrapio ono što se kod nas zove „bosanski grb“, što s obzirom na lokaciju ne paše, ali i zato pogotovo što se, fascinantno, opscena gesta kad se šaka položi preko druge podignute ruke, naziva inače i l’ombrello („kišobran“), odnosno, u trajnoj višoj ironiji – „talijanski pozdrav“. Pa nam ne treba tražiti drugi. Ali nešto je tu bilo falšo, također, u toj verziji u Areni. To je zbog onog drugog dijela publike, koji voli ovu pjesmu samo dok ona ostaje na razini simbola i kao deklaracija pomodnosti. Inače ne bi da se petlja, taj dio javnosti. Jer on kad vidi nastavak programa, u kojem nakon pjesme i usklika „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, kako kaže jedan novinski izvještaj, „članovi Saveza udruga antifašista Istre podigli su zastave Hrvatske i Istarske županije“, misli da je to sve kontinuitet, da jedno proizlazi iz drugoga.
- „Da kažu svi, dosta je bilo“
Odgovor, ako je to bio, a gesta svakako najljepša i najinteligentnija, koja je zasvijetlila kao luča na noć i maglu koji su kuljali danima glavnim gradom, došla je s drugoga kraja. Sa scene tvrđave Svetog Mihovila, na festivalu „Šibenik, grad kao mi“, gdje su Damir Urban i Ana Đurić Konstrakta, te dvije ovdašnje istinski najurbanije, najsofisticiranije pojave, otpjevali dragu pjesmicu naših djetinjstava, otpjevali je radosno i, jednako, s nijansom duboko humanog očaja iza iskrenih osmijeha. Ali bez obzira na to, izveli su je vedro, inteligentno, ironično i sasvim svjesno, s uvjerenjem. Sjetio sam se jedne priče pokojne Dubravke Ugrešić što govori o momku koji je u najgore vrijeme prošao svašta, a nakon svega, kaže on, od književnosti može čitati „jedino još ‘Ježevu kućicu’“. Nevjerojatan je način kako su Urban i Konstrakta otpjevali „Kad bi svi ljudi na svijetu“, u originalu stari anglosaksonski napjev, koji mi odavde pak svi znamo jedino po Arsenu, kako uostalom i treba, koji ju je snimio sa svojim stihovima prije više od šezdeset godina, i znamo je i prepoznajemo kao najljepši znak vlastitih čednih i svijetlih godina. Ta nova verzija, iz 2025., gdje uzgred on pjeva „ljudi na svijetu…djeca na svijetu“, a ona „ljudi na svetu…deca na svetu“, podsjetila me na Dubravkinu priču i na neimenovani lik iz njene proze. Onda je krenula ona druga Arsenova strofa, koju sam i zaboravio u međuvremenu, i sljubljena na onu veselu dječju melodijicu pogodila me kao rijetko šta:
„…I ne bi tad bilo ni rata,
a tko je sam, dali bi mu brata,
i sav bi strah skinuli s vrata,
Jer – bio bi mir…“
To je bilo potresnije od svake odrasle balade i tužne pjesme, buntovnije od svake protestne pjesme, od svakog inaćenja i dignute pesnice. Iz priče velike autorice o najdražoj, nebeski čistoj knjizi naših djetinjstava, a tako sada i iz nove, naročito akutne verzije songa za djecu što ga pjevaju Fijuman i Beograđanka, dvoje izuzetnih, histrionskih izvođača, i dvoje dobrih ljudi, dolazila je ista poruka.
Nekad, najrjeđe, kad su stvari mračne i prljave, događa se da bijeg u suprotnost tome, u dobrotu i čednost, u djetinjstvo kao točku spasa i neiskvarenosti, nije kukavička rezignacija i bijeg slomljenih u infantilno, nego je tiha, diskretna i časna gesta, na dugi rok pobjednička. Ovaj put i za razliku, zaista pobjednička.
