Suluda je dosad ova 2025. godina, čak više i od recentnih, gdje ludila nije manjkalo u globalnim i (doduše nešto manje) u domaćim okolnostima. S obzirom na našu zajednicu pak, a zamijetivši neke ranije podudarnosti i iz njih pokušavajući unijeti neku vrstu zakonitosti tamo gdje je nema, upalo mi je u oči da su se kroz suvremenu povijest nekoliko puta sudbinska pitanja odlučivala baš u godinama što završavaju brojkom pet. Proizvoljnosti i mistifikacije nastranu, godine s peticom na kraju nesumnjivo su za nas bile prijelomne: jednom kao oznaka kraja užasa i neizrecivih muka, kao 1945., a drugi put pak kao godine kad se strašni udesi, nepopravljivi, najavljuju ili dogode. I ovo ljeto bićemo prisiljeni otrpjeti očajnu tridesetogodišnjicu koja je primjer potonjeg.
Ti historijski lomovi iscrpno su dokumentirani i proučavani, ostajući trajnim temama politike, znanosti, privatnog i kolektivnog sjećanja i pamćenja, pogotovo kad su, kao događaji od prije trideset godina uzrok autentične i nezaliječene traume čitavog naroda. Ima međutim datuma i godina nedovoljno osvijetljenih, u kojima su se, iako se to ni tada niti decenijama kasnije nije primjećivalo, odvijale promjene i stvarale okolnosti u kojima je bio zametak budućih događaja, nevidljivi pokretač. Takve je datume teško fiksirati jer su po pravilu skup tako kompleksnih društvenih i povijesnih silnica da tek mnogo kasnije, znanstvenim, povjesničarskim trudom za kakav je malo istraživača spremno i kapacitirano u profesiji, eventualno dođe netko izuzetan da rasplete sve čvorove, zakučasta mjesta, naknadno friziranje događaja i zloupotrebu povijesti.
Jedan takav događaj ili bolje serija događaja odvili su se prije ravno stotinu godina u nas, spoj društvenih i političkih konflikata i krize iz kojih su se stvarali korijeni promjena koje će imati neshvatljive posljedice po naš narod. Time se upravo sad, uz tu nezabilježenu godišnjicu, u knjizi „Dvadesete“, drugom, tek objavljenom dijelu historijata i studije, bavi autor Čedomir Višnjić, vjerojatno najvažniji mislilac prečanske historije danas. Radi se o dva kapitalna toma o dvadesetim godinama prošlog vijeka, ključnih studija za razumijevanje historije Srba u Hrvatskoj u periodu između dva svjetska rata. Kroz bezbroj istraženih arhivskih izvora, svjedočanstava, članaka, izvještaja institucija, države, policije, vojske, privatnih zapisa, Višnjić slaže jedan od najkompleksnijih i najdetaljnijih mozaika o stanju i prilikama u Hrvatskoj u SHS, s naglaskom na ovdašnje Srbe. Vodeći se neizrečenom tezom, ali više puta nagoviještenom ili impliciranom, a kroz više od 450 stranica najgušćeg teksta, autor pozicionira upravo u dvadesete godine razloge i genezu našega udesa, kataklizme koja će uslijediti 1941. godine. To je nova, svježa i krupna teza. U najkraćem i sa sviješću o potpunoj redukciji ovdje, Višnjić opisuje raslojavanje i produbljivanje konflikta već od nastanka prve zajedničke države, sukob između tadašnje Hrvatske – sa svim njenim protuslovljima, aporijom njena dva najveća naroda – i Srbije, kao pobjedničke zemlje koja je u novu državu unijela golemi politički kapital i iz toga određivala odnose vlasti i moći. Ali i još nešto – to je povijest inherentnog i potpunog nerazumijevanja spram zapadnih krajeva mlade države, i najbolnije – potpuno nerazumijevanje svijeta ovdašnjih Srba i njihovih specifičnosti. Prečanski narod i njegovi politički i idejni predstavnici stoje između i usred te dvije strane, prvi put zajedno s ostalim sunarodnjacima u jednoj državi i s glavnim gradom koji osjećaju kao svoj, ispunjen ideal. Sve ostalo oko njih krajnje je problematično i teško, kao narodu sa sasvim zasebnim položajem, historijski, kulturno i brojnošću, kao i u tadašnjoj političkoj realnosti, bez sličnosti s bilo kojom drugom. I s najvećim strahom, pošto najviše mogu izgubiti. S jedne strane političkog spektra i geografije, glas nezadovoljne Hrvatske, Radićev HRSS (kasniji HSS), s druge Pašić, njegovi radikali i beogradski i srbijanski politički i društveni svijet. Iznad svih – kralj Ujedinitelj Aleksandar Karađorđević, kao najmoćniji, „kobac“ koji odozgo kontrolira i upravlja svime. Dramatis persona knjige, kao ličnost ali i kao simbol stremljenja i promjena prečanskih – figura je Svetozara Pribićevića, vođe „samostalaca“ (SDS), tragična, raspolućena, nedosljedna ličnost, koliko nemjerljivo značajna. Do 1924., on je centralist, ministar u Bajinim vladama i s kraljevom podrškom. Radić pak, nepostojan, prijetvoran demagog, mutivoda, šetebandijerist, i njegova Seljačka stranka kao daleko najveća u Hrvatskoj, kao tobožnji predstavnici decentralizacije i borbe za prava svoga naroda, u stvari su separatisti. Pribićevićevi samostalci i radikali u koaliciji su, dok je zemlja o kojoj smo decenijama učili kao o čvrstoj diktaturi pod Aleksandrom, zapravo bila u neprestanim perturbacijama i u izuzetno živom političkom gibanju, jednako po centrima i provinciji, naročito u Hrvatskoj. Zemlja nesigurna, s bezbroj nezadovoljstava, sukoba, opasnosti, ali i brzog razvoja, napretka i period kad se izdvaja čitav niz izuzetnih javnih ličnosti, danas povijesnih. Točka promjene događa se nakon mučnih izbora 1924. Ti izbori (već tada!) pokazuju podjelu zemlje na dva dijela, ali koju je gotovo nemoguće razgraničiti. Tada se događa fatalni obrat. Radikali i Pašić, sa svoga beskrajnog vlastohleplja i muljanja, prave dogovor, sporazum sa Seljačkom strankom, s neprijateljem koji čitavo vrijeme u pozadini drži mogućnost državnog raskida. I zaista, ono „nemoguće“ se događa, 14. jula 1925., prije ravno sto godina – pravi se sporazum između radikala i radićevaca, s podrškom kralja iz pozadine. Pribićević i Samostalci time ispadaju iz vlasti. Činilo se tada kao samo jedna smjena vlade, ali to je, danas se vidi, vjerojatno presudno iako tada jedva vidljivo napuknuće, koje direktno i indirektno otvara put razbijanju države i tome da se usred kasnijih, širih, i unutarnjih i svakako svjetskih okolnosti, ovdašnji Srbi nađu tamo gdje su se našli u aprilu 1941. Nijedna nam knjiga do Višnjićeve nije tako razvidno i tako detaljno pokazala, s potpunim razumijevanjem gdje je u preglasnim šumovima historije točka koja se može odrediti kao početak nečega što će završiti kataklizmom ovoga naroda, nakon koje se nikad više neće oporaviti sasvim. Reakcija, zapanjenost i iznad svega razočaranje dogovorom bili su golemi kod onih koji su odavde razumjeli, ako ne već buduće posljedice – jer one su već kao pomisao bile neshvatljive – a onda svakako vidjeli kraj iluzije i u tome stvaran stav Srbije prema prečanima, spoznaja ravnodušnosti i nezainteresiranosti za suštinska pitanja nas odavde. Među reakcijama, koje, treba naročito naglasiti, nisu pisali samo Srbi nego i jugoslavenski orijentirani Hrvati (treba vidjeti profetski tekst časnog novinara Ante Kovača), najpoznatija je danas ona što ju je napisao umjetnik, avangardist, zenitista Ljubomir Micić. Obraćajući se Srbiji, u drugom licu, kao da je živo biće ili jedinka, Micić završava gorkom i očajnom rečenicom „zahvale“ – uzvikom koji je postao i podnaslov Višnjićeve nezaobilazne knjige.
Danas, na dvije godišnjice, onu „nevidljivu“ iz 1925. i ovu drugu, skoriju, shvaćamo da smo dvaput u prošlom vijeku uzviknuli tu rečenicu. Ta je rečenica zapravo krik čiji se eho čuje i danas, i sada.
