Koliko god bili sad već gotovo apsolutno zagušeni kaosom vijesti i informacija, otupljeni kakofonijom glasova i vizualno preopterećeni preko granice podnošljivog, ponekad u ovom informatičko-informacijskom neredu čovjek naiđe na takozvanu agencijsku vijest koja se izdvoji, koja postaje više od vijesti. A ako je znamo i pročitati, progovori jasno i jako. Čak i ako je, kao što su agencijske vijesti danas u pravilu, lažno nepristrano i manipulativno donesena, ona otkriva više no što su sastavljači htjeli. Takve po definiciji svedene objave, u kojima se deklarativno, implicirano i nenamjerno smjenjuje i potire, istinski su a neproučeni simptom današnjice i, u nerazmjeru sa svojim obimom, snažna slika stanja u mnogim odlučujućim pitanjima.

Ovih dana jedan je ovdašnji, takozvani „regionalni“ portal objavio zapanjujuću, koliko u naopakom svijetu današnjem, također, silno i nevoljno ironičnu vijest. Pošto je kontekst sve, valja reći da portal pripada tv-stanici, mediju koji se nota bene predstavlja kao „nezavisan“ („neovisan“, što bi se ovdje reklo), odnosno opozicijski, starim terminom, a naspram današnje vlasti u zemlji Srbiji. U Hrvatskoj nema potrebe za tim i takvim angažmanom ovoga medija. Ovdje je mirno, a kadrovi su stari i provjereni. Sjedište te regionalne televizije je u Holandiji (slučajno (?), i ako se dopusti, u meni važnom gradiću) – naravno, samo formalno sjedište, dok je prava centrala negdje drugdje, da tako eufemistički kažemo. Tu nezavisnu televiziju, čije je ime spoj devetnaestog slova abecede i prvog u grupi prirodnih brojeva, osnovao je inače tajkun ovdašnji, što se ranije opsceno obogatio na telekomunikacijama, a u svojim se „kombinacijama“ bio ušemio i s izvjesnim američkim fondom, jednim od najmračnijih u današnjem svijetu – o čemu dakako nećete čuti od domaćih „nezavisnih“ i „neovisnih“ novinara. Ali šta mari. „Rat je“. Kao i svaki, nebrojeni put u prošle tri i pol decenije kad se potegnu slična pitanja.

Pa dobro, šta je objavio dotični medij, kakvu vijest? Vijest je to nad kojom će većina slegnuti ramenima, ali za nas, ljude književnosti i kulture, ona ima strahovite implikacije, a one se granaju unedogled skoro.

U Odesi, odlukom regionalne vojne uprave, spomenik Aleksandru Sergejeviču Puškinu, jednom od najvećih ruskih, sveslavenskih i svjetskih pjesnika, prekriven je drvenim pločama, da se ne vidi, i time i tako uklonjen iz javnog prostora. Odesa, kažu, „već dugo raspravlja“ i o rušenju spomenika.

Vijest govori mnogo, na najširem planu, ali govori jednako i na razini mikro detalja, tamo gdje „đavo stanuje“. Na ovoj prvoj razini javlja se tu nešto, metafora o položaju i ugroženosti sačuvanog a uzvišenog, najuzvišenijeg izraza i simbola Duha, nečega što je i naše, blisko, kulturalno i civilizacijski, i jednako tako općeljudsko, univerzalno, u istinskom smislu riječi. Na drugom planu, na jedva uočljivom mikronivou, onako kako je vijest dalje sročena i priopćena odvija se – čista ideologija. Modusom kojim se danas i dekadama već oblikuje i permutira: kroz aktivno neznanje, jednako tendenciozno i nesvjesno, trajno u službi i u interesu jednog nevidljivog, a djelatnog idejnog monstruma. Srpska redakcija dotične „nezavisne“ televizije na svom portalu u istoj vijesti dalje piše da je „Izvršni komitet (!) gradskog veća Odese“ objavio spisak arhitektonskih spomenika koje planira da demontira „u bliskoj budućnosti“. Među njima su objekti, kako kažu, koji sadrže simbole ruske carske politike – i to redom: spomenici Maksimu Gorkom, Isaku Babelju, Valeriju Pavloviču Čkalovu, Vladimiru Visockom, i na kraju „Čekistički zid“ i modeli Lenjinovog ordena.

Nije ovdje samo do toga je li vijest prenesena verbatim, je li samo „preuzeta“, ili je na stvari gotovo fizički opipljiv dokaz lijenosti, indolencije i apsolutnog neznanja novinara iz srpske redakcije, moguće početnika ili mlađih, o čemu, o čijem neznanju se stalno govori i često pretjeruje, ali rijetko se vidi ovako razvidno.

Pogledaj još jednom („dom svoj“) čitaoče, pročitaj ovu listu. Vidjet ćeš da osim veličanstvenog, genijalnog poete, autora Onjegina, majstora-stvaratelja suvremenog ruskog jezika, nijedno jedino ime nema ništa sa „simbolima ruske carske politike“: tu je sam „pisac Revolucije“, onaj koji je normirao socrealizam; za njim ingeniozni pripovjedač, pisac „Crvene konjice“ i „Odese“ (!); pa sovjetski vojni pilot, heroj avijacije koji je nebom prošao prostor od Moskve preko Sjevernog pola do Amerike sve u jednom letu;  najveći sovjetski kantautor, neukroćeni Volođa Visocki, i dva pojma ispunjena značenjem –  jedan o teroru sovjetske tajne policije, a drugi o najvišem odlikovanju SSSR imenovanom po vođi Revolucije. (O ironiji upravo ovoga potonjega, a na liniji stvaranja i samoopredjeljenja ukrajinske nacije, skoro da nema sličnog primjera tolikog sarkazma historijske nepravde. Ili možda pravde…)

Kako nam je ovo poznato sve. Iza ovakvog izvještavanja promalja se isti onaj zloduh koji ovdje, oko nas, traje već trideset i pet godina, entitet koji u otrovnom spoju ideologije, tendencije, iskrivljavanja i obavezne intervencije na jeziku, resemantizacije pojmova, izokreće sve tako da stane u novi vladajući konstrukt. I time na kraju uvijek opravda barbarizam – rušenje, fizičko, simbola vremena i ideja koje više ne odgovaraju operaciji promjene vlastitog identiteta. Sve, naravno, pokriveno „objektivnim“ argumentom o ratu i agresiji čime se unaprijed zatvaraju usta svima koji barbarstvo zovu barbarstvom i ne dopuštaju da ih se uvjeri u blatantnu laž ideološki generiranog izokretanja i rekonstrukcije povijesti, a s njom uvijek i kulture kao prve žrtve. Sve to od samog početka saslužuju mediji, naravno, štoviše nekad i vode, ističući se operativnošću i angažmanom. Zvali se oni ovdašnjim lokalnim nacionalnim medijskim kraticama, ili kraticom sa slovom i prvim brojem, kao što je televizija koja igra „regionalnu“ i nezavisnu, a zapravo je vlasništvo i oružje bjelosvjetske bande i domaćih profitera. U potresnom „Kamenom gostu“ Puškinovom ima čuvena završna scena. Kameni spomenik Komandanta – „komandora“ – prohoda, kao živ. Korača prema Don Žuanu, i pruža mu ruku. Don Žuan uzvraća stisak ruke kamenome kipu. A onda obojica nestaju, u podzemni svijet. U „Kamenom gostu“, u svojim legendarnim „Маленьким  трагедиям“ Puškin pjeva: „… Но послушай, это место Знакомо нам; узнал ли ты его?“ – „Gle, kraj ovaj nam je znan. Jesi li prepoznao ga?“Jesam, kako nisam.