„Pada crni sneg,
Pada po nama“(„Crni sneg“)
Teško je bilo, i mučno, ovo ljeto, 2025. A još nije ni gotovo. Naredalo se jedno za drugim loše na loše u ovoj zemlji. Što posredno ili direktno uvijek ima reperkusije i na našu zajednicu. Nije tu bilo, da odmah kažemo pošteno, uglavnom nikakve istinske i direktne fizičke opasnosti za tu zajednicu ionako brojčano smanjenu do margine, većinom preplašenu i povučenu u stranu. Čuli su se u tome većinom samo oni mimikrirani do najniže točke samopoštovanja i najvišeg stupnja iritacije: dio što se nad događajima zgražava kao da je i sam dio većine, kao da su njeni problemi u dlaku isti kao i naši. Neka upravo to bude kopča za ono što je ovoga ljeta bilo najteže: sve zajedno veliki test za nerve, prije svega, za mentalnu stabilnost i ostatke emotivnog balansa za naše ionako, kako bi jedan sovjetski pisac rekao, „historijski potrošene živce“. Najveći dio izazova za zdravu pamet odvijao se, zanimljivo, opet preko kulture, u širem i u užem smislu riječi, po margini i eksplicitno. Samo se redalo: prvi koncert, hipodromski, pa trideset godina s mimohodom, pa drugi koncert… I kad se učinilo da je gotovo, evo sad i otkazivanja umjetničkog festivala u gradiću dalmatinskog zaleđa, mjestu u kojem su „uzgred“, a što nitko ovih dana izgleda ne spominje, do rata Srbi bili apsolutna većina. Nikome ništa. Bilo pa nema.
„Nek smo rekli sudbini
Posle svega šta smo ja i ti.“(„Brat i sestra“)
Mučno je to sve gledati i slušati. I teško se izmaknuti. Uopće, jedan od problema ove zemlje u tome smislu jest i to da kad nešto postane akutna tema, ona zauzme čitav javni prostor do mjere da ne ostane nijedne niše gdje se ne bi govorilo jedino o toj temi, kao da nema druge. U takvim situacijama (a ovoga ljeta „situacija“ nije sličila nijednoj dosad, pritom, ovo je stvarno nešto sasvim drugo), i u danima kad sukob dosegne vrhunac ovdje zavlada klaustrofobija kakve nema, tvrdim, nigdje okolo, ni u jednoj od tvorevina nastalih u posljednjoj deceniji prošloga vijeka i milenija od nekad jedne zemlje. U konsenzusu bezrječnom, u općem vikanju i medijskom, opscenom „tepih bombardiranju“, kad se čini da čovjek ostaje bez zraka od gušenja informativnim otpadom i kakofonijom glasova, sve kao da se okreće oko istoga. Tako je na obje strane nejednake podjele, u polariziranom društvu i kulturi dvije strane, gdje je jedna, ova agresivnija i brojnija, mnogo jača, a druga osim simboličke snage riječi i pisanja, sredstava izražavanja koje joj daje obrazovanje i klasna pripadnost, nema i kad bi htjela suštinski ništa čime bi se ozbiljnije mogla suprotstaviti verbalnom i misaonom ideološkom nasilju. A pitanje je i bi li zapravo htjela. „Ratnici s društvenih mreža“ slaba su i sumnjiva snaga. Ali su dobar test za nas, da vidimo kako sve to zapravo stoji s podjelama u takozvanom većinskom narodu i naročito kako se njegov navodno bolji i osvješteniji dio pozicionira prema ovim događajima u prošla dva mjeseca. Naročito prema nečemu važnijem od, u svojoj banalnosti zastrašujućih, skarednih masovki što ih je uobličio jedan nedoučeni, tvrdokorni bilmez koji bi u svom revanju da se bavi temama što su daleko iznad njegove skučene pameti i primitivnog, ćiftinskog moralnog nihilizma.
„Dobro došli drugovi,
na našu malu maskaradu…“(„Maskarada“)
Nedavno je jedna sveučilišna profesorica na svoj fejsbuk profil okačila tekst koji je napisala za knjigu što uskoro izlazi iz štampe, a bavi se znamenitim Srbima iz Hrvatske. Pošto sam jedan od urednika toga izdanja, obratio sam pažnju na reakcije, a donekle ih mogao i naslutiti. No nešto me iznenadilo i iskreno zgranulo. Upravo pripadnici tog i takozvanog najboljeg i najobrazovanijeg dijela zemlje, gotovo po pravilu su reagirali začuđujuće verbalno violentno i isključivo, ljuto i sarkastično, sve braneći od „prisvajanja“ ličnosti koje su oblikovale ovu kulturu, a pripadale su našem narodu. Frapantno je bilo čitati koliko je „progresivnih“ ponavljalo, sasvim nesvjesno vlastitu ideološku formatiranost i kondicioniranost, uvjereno da govore zdravorazumski i s građanskom „širinom“. Naročito kad bi ispisivali onu strašnu kriptofrankovačku frazu o „pravoslavcima, ali Hrvatima“. Najveći naučnik svih vremena, najveći kantautor, najveći dramski umjetnik, vodeći modernistički romanopisac, sve su to za dobromisleće i širokogrudne pripadnike inteligencije manje-više „pravoslavci“, „pravoslavni Hrvati“, „pravoslavni ali…“ i tako redom. Nikako Srbi. O demagogiji i podmukloj retorici lažno pomirljivoj i „humanističkoj“, koja se artikulira kroz ono ogavno „zašto uopće izdvajati i razdvajati“ – da ne govorimo. Tu gdje su izdvajanje i razdvajanje bili osnovna premisa, sam temelj stvaranja i nation buildinga, zajedno s nelagodom izraženom kroz šutnju kad je u pitanju beskrajno kompleksan odnos spram ovdašnjih Srba, pitanje „zašto odvajati“ jedno je od najlicemjernijih i najuvredljivijih. Za pamet prije svega, ne za naš identitet.
„Nemam ja godine,
nemam ime ni prezime,
s tobom krv sam promenila,
sebe sam pobedila“(„Ime i prezime“)
Na tu već istrošenu tropu koja je beskrajnom našem ponavljanju i vikanju uprazno unatoč, svejedno ponovo digla svoju ružnu glavu, nadovezao se sasvim očekivano i sljedeći sukob. Kad je neki dan izbio taj skandal oko festivala kulture u gradiću dalmatinskog zaleđa, pošto su proteste protiv festivala poveli ratni veterani, otkrilo se da kći vođe protesta pjeva pjesme najpoznatije narodne pjevačice na Balkanu. Uz argument da se radi, stalno istom frazom, o udovici ratnog zločinca, krenulo je s „građanske strane“ ismijavanje. Umjesto da se shvati stvarna traumatska kontradikcija unutar mlade žene koja u sebi nosi nepomirljivo – i ustaške geste i eros zabranjenog, artikuliranog u „dionizijski“ dekadentnom, balkanskom elementu muzike najbližeg, kao i istinski, nemetaforički a konfliktni eros kakav po sebi donosi zvuk i ton srpske pjevačice, što sve stvara skoro tragičnu podijeljenost mlade Hrvatice u kojoj su se „dvije vode zavadile“, kao posljedicom shizoidnosti kakvu je zajedno s državom stvorila ovdašnja šovinistička i kulturrasistička službena ideologija. I umjesto da naša simbolička klasa uhvati tu kao vlat tanku mogućnost emancipatornog potencijala, kakav za takve, unutar sebe podijeljene ličnosti i, pokazalo se, čitave obitelji donosi prokazana suvremena narodna muzika druge strane, nešto na što su još u devedesetima svaki sa svoje strane, domašaja i pameti, razumjeli i Boris Buden i Ante Tomić – naprotiv: zatvorena u sebe, snobovska, gluha i rigidna, samozadovoljna i prezirna, hrvatska „lijeva“ inteligencija reagirala je kao i svaki put jedinim što izgleda zna – vlastitim pak kulturnim rasizmom. Taj i takav refleks dokaz je, kao i mnogo puta, da ona ne uspijeva vidjeti da se negdje u daljini, kao dvije tangente što kreću s vanjske strane istog kruga, i sama dodiruje s onima s kojima je u suprotnosti. Točke kretanja su različite. Početni krug je izgleda zajednički.
„Jer košta me ljubav ta
Ni tuga nije besplatna“(„Votka sa utehom“)
Ima ona čuvena najkraća pripovijetka u šest riječi, koja se apokrifno pripisuje Hemingveju:
„Na prodaju: par dječjih cipela, nikad nenošenih.“ Neki dan jedan je drag i skroman čovjek iz naroda, Kordunaš, objavio na društvenim mrežama fotografiju: na njoj stari, običan traktor, nekadašnje domaće proizvodnje, iz sedamdesetih godina čini mi se, s karlovačkom registracijom. Tekst koji je čovjek napisao uz fotografiju, tiho, bez podsmijeha, bez sarkazma i retorike, glasi ovako: „Ovaj traktor sam zadnji puta vidio prije rata. Vlasnik je Ćućo Đurić. Sinoć sam ga vidio sa ovim tablicama u Velikom Središtu…iza Vršca.“
Ako i nije najbolja od svih najkraćih „pripovijedaka“ o metaforičkom zbiru ovih naših zadnjih trideset godina, nije bome ni daleko.
