U jednom intervjuu, Emir Kusturica govori o susretima s Marlonom Brandom, vjerojatno najznačajnijim filmskim glumcem u povijesti. Naš najuspješniji režiser uočio je kako je Brando s njim pričao o svemu drugome osim o glumi i filmu – čak i o kvantnoj mehanici. Kusturica tada izvlači na prvi pogled neobičnu analogiju. Ovakva vrsta ravnodušnosti i čak antipatije prema svojoj profesiji onih rijetkih koji su dostigli najvišu zamislivu točku u svojoj vještini i umjetnosti – koji su dosegli „nepodnošljivu lakoću“, kako sam citira Kunderu – podsjetila ga je, kaže, na Slobodana Aligrudića u našem kontekstu. Alija, kako su ga zvali mnogi, vajkao mu se da će napustiti glumu jer je to zanimanje bez smisla, i vratiti se u Crnu Goru, „da uzgaja i prodaje lubenice“. Pored ovakve zapanjujuće relativizacije struke i umjetnosti, druga nit koja je svjetskog revolucionara glume i našeg velikog glumca povezivala, dodaje Kusturica tamo, to što su obojica bili „najautodestruktivniji ljudi koje je upoznao“. I zaista, kad se sjetim Aligrudića u njegovim najpoznatijim ulogama, pamtim ga kao čovjeka prerano ostarjeloga, istrošenoga čak, s onim umornim vodenastim, često zakrvavljenim očima. Prerano ostarjelog, da – ali ne do te mjere. Frapantno je ovih dana bilo podsjetiti se na činjenicu da je otišao s ovoga svijeta u 51. godini – imao je četiri godine manje nego što ja imam danas. Nije da sam mladac više, ali cifre i pojava ipak su teško usporedive, neka se oprosti. To je naravno i generacijska stvar, onako kao što mladi ljudi danas u svojim dvadesetima izgledaju tako da im lako možeš oduzeti desetak godina. Svi su sve mlađi, izgleda.

Slobodan Aligrudić umro je prije četrdeset godina, 13. augusta 1985., skoro u dan kad ovaj tekst izlazi. Čudno, ne mogu se sjetiti toga odlaska precizno. A neobično je, jer pamtim koliko mi je to ljeto obilježila i žalost kad je, ni mjesec ranije, krajem jula, kao po međusobnom dogovoru otišao Alijin najčuveniji i samo godinu stariji kolega – još za života legendarni Zoran Radmilović. Onaj s kojim je Alija činio nerazdvojan tandem, uglavnom van scene i kamere, i jedan od najrjeđe sorte glumaca kojima je i danas dovoljno reći samo kršteno ime pa da se zna na koga se misli. Drugima je trebao bar nadimak (Bata, Paja, Smoki, Čkalja) da se razlikuju, a samo je Radmilović bio – Zoran. Aligrudić nije imao njegovu slavu – Radmilović, (tragi)komičar takva merkurijalnog talenta i energije, genij improvizacije uvijek će biti popularniji od onoga koji igra gubitnike, tragične epizodiste, ugašene ljude. Možda je zato i njegov odlazak dijelom prošao tako.

A možda i zato što umiranje koje je odigrao na filmu nitko nikada nije tako donio. Uloga Mahe u Kusturičinom „Sjećaš li se Doli Bel“, ostat će vjerojatno njegov najveći momenat na platnu, unatoč igri i kod crnotalasovaca i kod „Pražana“, i kod Šotre i Bulajića, kod Joakima Marušića i Arse Jovanovića. To je nevjerojatno kompleksna uloga, iako se čini otrgnuta iz života, kao život prepisan. Aligrudić igra oca Štimčevog Dine, gdje u unutrašnjoj opreci i slozi, u briljantno nijansiranoj, naizgled komičnoj, a zapravo kontradiktornoj psihologiji kakvu je smislio Sidran kao scenarist, a kadrirao Kusturica kao režiser, jednako stoje bosanski Musliman i Jugoslaven, komunist i mahalski tradicionalist, optimist čitavog svijeta i pesimist vlastite svakodnevice. Ta je kreacija igrača nešto potpuno jedinstveno. Maho je čovjek koji bi popravljao svjetske odnose, on se oduševljava letovima na druge planete, ali ne može riješiti osnovne stvari u vlastitoj kući. On uvodi red večernjim porodičnim partijskim sastancima, a pada u „p’janski“ dert nedjeljom, onom pesimističkom crtom andrićevskom i bosanskom, rušeći se u samouništavajući „karasevdah“ čovjeka upravo metafizički nezadovoljnog. Sve je to Aligrudić odigrao u nekoliko scena da se, evo, četrdeset i pet godina ne zaboravi. Baš kao i sam trenutak smrti lika, kad ingenioznom mimikom i gestama, tragično napokon i jednom beskrajnom humanošću i uživljenošću koju prenosi na svakog gledatelja s mrvom suosjećanja, glumac pokazuje odlazak s ovoga svijeta kao potpuni poraz – sumnja Mahina pomalja se kao jača od iskrene želje da će na kraju pobjedu iznijeti optimizam komunista i utopije koja će riješiti i svjetske i lične probleme. Malo je tako nijansiranih stvari napisano, režirano i odigrano kod nas.

„Doli Bel“ pojavio se 1980., ali će zapanjiti i očarati našu zemlju sljedeće godine, a u tom hodu promijeniti i čitavu kulturu davši joj nešto što dotad nije imala na filmu. U godini kad izlazi, dominirala je pak televizijska serija u kojoj je Aligrudić imao sporednu, ali pamtljivu ulogu. Malo je onih koje Smojino i Marušićevo „Velo misto“ nije uspjelo šarmirati, i to po čitavoj dobnoj, geografskoj i kulturnoj vertikali kad se pojavilo. Alija u seriji igra „majora Stojana“ – ovako, samo čin i ime, bez prezimena (!), tipski sasvim – srpskog i prvojugoslavenskog oficira, nakon oslobođenja 1918. i stvaranja prve zajedničke zemlje. U Smojinom romanu lik nema ni ime, a autor je za seriju spojio dva bezimena čina, majora i pukovnika, „komandanta mista“ u jedan lik (!), što nije bilo teško jer među njima nema nikakve razlike. Nekoliko godina kasnije, otkad sam vidio prvu reprizu, pa do danas, trajno ne volim tu ulogu. „Major Stojan“ je hodajući klišej, vojnički rigidan, kratkog fitilja, narodski čovjek doduše, ali i autoritarac, pa odatle nastaju stalne zabune između njega i Meštra koji ga dvostrukim značenjima, mediteranski, s guštom podbada i podjebava. Stojan je stereotipni Srbijanac, on „breče“ („e bre brico“), a Meštru koji mu persira govori „ti“ („šeret si ti, brico, šeret“). Stojan je ukratko gedža. Ali kao oficir s vojne akademije i francuski đak, školovani gedža doduše – on se zna ponašati i na prijemima, zna za večerom razgovarati šarmantno s Violetom i ima osjećaj za humor. Rečenice govora koji drži dok se oprašta sa Splitom danas izazivaju preneseni sram.

Ne mogu zamisliti da je časni i nezaboravni Miljenko Smoje to zlonamjerno ovako pisao, u to nemam ni trunke sumnje. Moguće da je onda nešto drugo bilo, nešto beskrajno kompleksno također. I ne samo naše. Utjecajni američki kritičar kulture Gril Markus u jednoj od svojih knjiga ima impresivnu dionicu o fenomenu takozvanog „blejkfejsa“ u Sjedinjenim Državama – bijelim glumcima i komedijantima koji su do Drugog svjetskog rata nastupali s licem namazim u crno, igrajući i parodirajući američke crnce. Kulminaciju eseja Markus dostiže fragmentom o obrazovanom crncu – koji svejedno boji lice. Možda je prejaka analogija s ulogom majora Stojana, ali tako mi se javila, pa nek bude zato sugestija za mišljenje, makar pretjerana, i rani znak jednog specifičnog problema i njegovog čitanja.

A možda sve ide još dublje. Ponekad klišej dok govori laž upućuje ne samo na nešto o subjektu koji je izgovara, nego kroz tu laž kaže i nešto važno što misli i o okolini koja ga okružuje. Otud, kad bi se samo malo pomaknulo očište, onako kako vidi naprotiv većina našega preostalog naroda ovdje, potajice, ne izgovarajući to nikad naglas, Alijina uloga bi se čitala drugačije. Kao metafora kontinuirane vjere u jednu naročitu i nikad napuštenu ideju. A za drugu stranu i narod – kao metafora odbijanja i napuštanja historijske i kolektivne vjere u tu istu ideju. I na kraju osjećaj čiji je verbalni oblik za mnoge strašan i nedokaziv, ali ne manje iskren i autentičan – osjećaj izdaje. Nijedan neće reći, ali većina to misli i osjeća, bilo iz stvarnog ili samo gubitničkog uvjerenja.

Po višoj ironiji, ovaj Crnogorac iz Beograda, rođen u Prilepu, umro je kod nas, na moru, u Dalmaciji, u Hrvatskoj. Naravno, o tome nema nikakvog javnog obilježja. Ovdje gdje ima mjesta za svakoga tko se zapiša sa strane i iz tuđine jeftinim komplimentima, površnim pohvalama, gdje se svakom „važnom“ strancu prelazi preko obruča laži i prezira ako ga ima, ne da nema podsjećanja na velikog srpskog glumca, nego on nema svoje jedinice čak ni na  najposjećenijoj svjetskoj internetskoj enciklopediji. „Major Stojan“ imao je nekad makar čin i ime. I zemlju.