Pisalo se na ovim stranicama neki dan i neki broj o zapanjujućoj priči o učesnici ponižavajućeg „rijalitija“ (ružnom kovanicom koja je ušla u jezik), u tekstu koji zaslužuje pohvale već što je izvukao na površinu pojavu i iznad svega osobu, ličnost, za koju ljudi poput mene ne bi inače ni čuli vjerojatno. Tu su se smiješale dvije odvojene realnosti (!) – „hiperrealnost rialitija“ u srbijanskom kontekstu i istinska slika koja je izašla, a za koju nitko nije mario – strašna slika o djevojčici s Petrovačke ceste, bebi rođenoj tek koji tjedan nakon zločina. Krimena koji su ovo društvo i ideologija u upravo hudinijevskom političkom iluzionizmu uspjeli tako vješto izokrenuti da su maltene žrtve krive što su se tu našle, a događaj bagateliziran tako da nema nikakvu važnost, niti mijenja išta u pogledu na sebe i svoj moral pri slavljenju „legalne akcije“ svakog sramnog avgusta. Kao što je velemajstor spinovanja i nekad srčani „power broker“ Beba Popović govorio o maherstvu mafijaških institucija i medija da pervertiraju istinu, pa nakon ubojstva premijera Srbije na kraju nije više bila glavna ni istina stravičnog čina nego će ubojica Zveki Zmija Jovanović s naslovnica maltene „realistično“ pitati za svoju žrtvu – „što mi se šetao ispred puške!“

Ima nešto što moja kolegica u svom vanrednom novinarskom tekstu ne kaže, a i ne treba, jer to nije novinarski i komentatorski posao. Ali jest spisateljski zato. Jer kad se samo saberu apokaliptične okolnosti u kojima se ta beba s Petrovačke ceste rodila, onda anonimni krajiški post festum buduće Tanje Stijelje iz okoline Benkovca i mjesta gdje se njeno odrastanje odvijalo, više nisu stvar determinacije sociopsihološke, i finalno „logičnosti“ da takva jedna mlada žena završi u ogavnosti rijalitija, taman surovijeg koliko je suroviji naročit element suvremene srbijanske medijske psihologije u jednom svom dijelu. To sve je samo površina. Gledajući sudbinu mlade žene koja se svejedno i dalje bori kako zna i umije, čemu uza sav kič svjedoči njen pseudonim koji zapravo ima smisla, javila mi se rečenica kakva se sreće u anglofonim, kalvinističkim fatalizmom vođenim romanima: „ona prosto nije imala šanse“.

Skoro u isti dan dolazi priča o suprotnosti. Gotovo apsolutnoj. Saga o djevojčici koja je također izgubila sve u paklu augusta 1995. Ali je ova djevojčica imala što prošla nije: šansu. Dvije štoviše: jednu provjerljivu i sasvim mjerljivu, a drugu možda upravo fatumsku, kakvu bogovi označavaju imenom što ih daju miljenicima koje će staviti na kušnju prije nego se ovi uzdignu do njihovih visina. Imenom – ili prezimenom u ovom slučaju. A možda i još nečime. Ova djevojčica iz Vojnića (moguće je i u tome bila stvar, sasvim hipotetski i pristrasno da kažem – za razliku od melankoličnih, pesimističnih Dalmatinaca, naše Kordunaše je izgleda nemoguće uništiti!), dospjela je u majčicu Srbiju da joj bude tamo svakako, u tih nekoliko godina koje će tu provesti. Prvo se množe naše prečanske ironije kao uvertire rosinijevski smiješne, prije vagnerovskog rasta sage: mala Srpkinja iz Vojnića zove se Suzana, najneutralnijim mogućim imenom i potpuno dijeljenim s nekadašnjim sugrađanima, „i jednima i drugima“. U staroj srednjevjekovnoj Prestonici srpskoj, u Smederevu, provodi nekoliko godina i ide u osnovnu školu. Obitelj početkom ovog milenija odlučuje da potraži sreću što dalje – u Americi, u Novom svijetu, tamo gdje naši ljudi ili propadaju ili mijenjaju čitav taj Novi svijet. Suzana i njeni nemaju ništa, ne govore ni jezik, i u potpunoj i krajnjoj dodatnoj ironiji zabune identiteta, djevojčica iz Hrvatske nakon par godina srbijanskih škola više ne zna ni latinicu. Ništa nemaju osim muke probijanja i samoodržanja. Ali Suzana ima nešto drugo, po čemu se Prečani poznaju đe god da su i da nijesu: pamet, prirodnu inteligenciju. I dar – za matematiku iznad svega. A kako neće imati kad je osim onog Ničega što je ponijela potjerana iz starog kraja i izbjeglištva, donijela i što joj nitko ne može uzeti: rođeno prezime. Prezime kao znak, kao višu poruku i čudesnu metaforu, kao namig bogova. I kao obavezu, njoj – i svijetu u koji kreće.

Suzana se preziva Tesla.

„Ime obavezuje“, pjevao je nadrealista Dušan Matić. If you can’t beat them, join ’em, kažu Amerikanci. Za nekoliko godina Suzana Tesla uzela je četiri fakultetske diplome na čuvenom Duke University. A ako ih zaista ne možeš pobijediti, gornjom krilaticom, pa im se zato pridružiš, Suzana je ušla u samo srce sistema – danas je vodeći broker nekretnina „grada Čikaga“ (što reče Radovan Treći). Ima firmu, dakako. Divnog je imena bila ona, za našu kulturu najčuvenija izdavačka kuća: Harcourt Brace Jovanovic. Ali drugo je kad ti se danas u US of A firma zove Tesla Group Real Estate – a da pritom nije, u dobroj i oslobađajućoj američkoj tradiciji identitarnih samostvaranja, izmišljeno. Suzana srpski govori i dalje savršeno. Ali to lice – lice i fizionomiju prepoznao bih među milion, kao nekoga iz „naše rase“, kako su govorili i Meštrović i – Tesla. Jednom ako o Suzani snime film, samo bi jedan režiser bio namjeren za to – Stiven Spilberg dakako, mag američkih bajki, storija između sna i stvarnosti, holivudski mitolog idealne Amerike kakvu zna stvoriti samo Jevrejin u Novom svijetu, onaj koji zna pakao naslijeđa Starog. Suzana Tesla njegov je lik, character kako neprevodivo dvostruko, semantički označava engleski jezik.

Čovjek koji o jeziku svašta zna, Borivoj je Vezmar. Pazite kad i ako ukucavate u Gugl jer ćete dobiti bečkog doktora i njegovu ordinaciju. Ovaj o kome govorim je Vezmar pjesnik. Rođen i odrastao u Pakracu, i za razliku od dviju curica, za vojsku dorastao devedesetih. Pregurao ih. (Jedva.) Danas bibliotekar, za nas humaniste najprestižnijeg, Filološkog fakulteta beogradskog. Boro mi je bio blizak od trena kad sam ga davno vidio na fotografiji, a prije ijednog pročitanog stiha: glava s raščupanim žbunom tamnih kovrdža, debele obrve, jaki prsti, „ironični“ pečatnjak i čik koji se dimi između prsta – bio je isti Koja iz Discipline kičme. Vezmar nije pjesnik-zavičajac kao nažalost toliki prečanski stihoklepci. On je učeni poeta, eliotovac, lalićevac (čiji legat i službeno duži), ponekad vinaverovskog ujeda, češće lirik rafiniranog ukusa i lapidarnog stiha što naslućuje svijet bogate introspekcije. Ne znam, ali otkako razmišljam prošlih dana o sirotoj „Boginji“ (to je Stijeljin pseudonim dakle) iz rijalitija, odnosno o trijumfu Suzane Tesla, odjednom kao da su mi i skoro svi Borini stihovi počeli govoriti o istom:

„nevernici i zavidljivci/koji su mi se izdavali za prijatelje/spalili su postelju/tako da duša/
više nije imala gde/da se vrati.“

Ili:

„Ja sam poruka/iz nigdine/neznanom nečem/upućena/(poput rukavice bačene u ogledalo)“.

Ili u pjesmi „Hilandarskom ulicom“:

„Svaki oblik koji je jednom stvoren/nikada ne nestaje (iako bismo silno poželjeli da ga izbrišemo nepovratno)“

Sa završetkom pjesme gdje je subjekt nejasan, ali:

„dato mu je da plamen održi/Obnavljajući se gotovo ni iz čega“

Moguće se odnosio na prethodni stih, i na jedan „nesanjani san“.

To bi imalo smisla.