Od mnogih muka kroz koje su ljudi u životu primorani da prolaze, jedna trauma je naročito teška i dugotrajna. To je muka prognaništva. Tu gorku patnju su iskusile stotine hiljada ljudi rodom iz Hrvatske, srpske narodnosti, koji su nakon akcije hrvatske vojske, „Oluja“, 1995. godine morali bježati u okolne zemlje, naročito u Srbiju. U stručnoj literaturi se to zove Ulisov sindrom koji opisuje posttraumatske reakcije na prisilno raseljavanje. Popis loših stvari koji se ljudima tada događaju je dug i poguban: gubitak voljenih, ratne strahote, uništenje imovine, strah za vlastiti život, boravak u izbjegličkim kampovima, nezaposlenost, pravna nesigurnost, kronična apatija i mnogo toga još. Sve su to prošli Srbi koji su rođeni u Hrvatskoj, jednako kao što su na toj zemlji bili rođeni i njihovi očevi, djedovi, čukundjedovi, sve do manastira Krupa u Dalmaciji, starog 700 godina.

Kako se danas, 31 godinu nakon tog tragičnog egzodusa osjećaju ljudi koji su preživjeli „Oluju“, koji su bili u izbjegličkoj koloni i koji su morali ostaviti sve što su imali u Hrvatskoj i početi ispočetka? Vjerojatno bi se moglo postaviti pitanje da li ima svjetla na kraju tunela za Srbe koji su ostali u Hrvatskoj, kao i za one koji su iz nje prognani, ali svjetla u srcima i onih Srba koji su ostali i onih koji su otišli – ipak ima. Na primjer, u manastiru Krušedol na Fruškoj gori postoji „trpeza ljubavi“, za vrijeme manifestacije „Krušedolska zvona“ svake godine krajem maja, kada se obilježavaju stradanja Srba u proteklom ratu. Na tu trpezu su pozvane srpske izbjeglice iz Hrvatske koje sada žive u Srbiji, ali su pozvana i kulturno-umjetnička društva iz rodnog kraja, iz Slavonije, na primjer, u kojima, kažu, ima i dosta Hrvata po narodnosti. „Manifestacija Krušedolska zvona jeste sabor bez mržnje“, govori Veljko Vukelić, predsjednik zavičajnog udruženja „Slavonija“ u Inđiji, u Vojvodini, u kojoj i danas živi najveći broj izbjeglica iz Hrvatske. „Mi u našim srcima čuvamo našu tradiciju, našu pravoslavnu vjeru i želimo da to proslavimo zajedno i zato se na ovakvoj manifestaciji okupljamo“, kaže Vukelić. Jer, čovjek bez vlastite duhovnosti, u kojoj su uključeni i rodni kraj, vjera, dobrota i briga za drugoga, gubi suštinski dio svog bića i nestaje, smatra Vukelić. „Žrtve našeg naroda moramo pamtiti“, kaže, ali kako su Srbi iz Krajine, kao i drugi narodi na Balkanu, kolateralne žrtve geopolitičkih ciljeva kojima nisu bili dorasli, smatra Vukelić, na ovakvim saborima treba pokazati pijetet prema svim žrtvama, a ne samo prema žrtvama vlastitog naroda.

Mi u našim srcima čuvamo našu tradiciju, našu pravoslavnu vjeru, jer čovjek bez vlastite duhovnosti, u kojoj su uključeni i rodni kraj, vjera, dobrota i briga za drugoga, gubi suštinski dio svog bića i nestaje, smatra Veljko Vukelić, predsjednik zavičajnog udruženja „Slavonija“ iz Inđije

Da li se na obilježavanju stradanja Srba u „Oluji“ i na drugim stratištima radi samo o prisustvu ljudi starije životne dobi i da li su izbjeglička udruženja mjesta od kojih zaziru mladi? Da, prognanička populacija Srba je sve starija i na žalost sve je manje ima, ali Bojana Vučić, predsjednica Zavičajnog udruženja Kordunaša iz Beograda u izjavi za Privrednik kaže da je ona uspjela u svojoj glavnoj misiji da obnovi društvo. Mladi članovi u njenom udruženju ne žele zaboraviti prošlost i istrajno rade na obnovi starih običaja. Ili, kako kaže Bojana: „Jer, čovek može promeniti adresu, državu i sudbinu, ali ne može promeniti mesto na kojem mu je prvi put zamirisao hleb, gde je naučio svoje ime i gde je ostavio deo duše.“

Čovek može promeniti adresu, državu i sudbinu, ali ne može promeniti mesto na kojem mu je prvi put zamirisao hleb, gde je naučio svoje ime i gde je ostavio deo duše, kaže Bojana Vučić, predsjednica Zavičajnog udruženja Kordunaša iz Beograda

Veče sjećanja na izbjegličku kolonu u „Oluji“ obilježava se i ove godine okupljanjem više stotina članova udruženja Kordunaša, iako za sve Srbe s Korduna tragičan dan i početak egzodusa je 6. august 1995. (a ne 4. august), jer tog je dana u Topuskom postignut sporazum između hrvatske i srpske vojske da Srbi sa Korduna „nesmetano“ smiju krenuti u izbjeglištvo. Ironija sudbine je da je tog dana desetinama hiljada Srba otvoren, valjda po prvi put, autoput Zagreb-Beograd da se po njemu mogu uputiti u progonstvo. Inače, društvo Kordunaša u Beogradu okupilo je neke od svojih članova, koji su za vrijeme „Oluje“ bili tinejdžeri, da ispričaju svoje priče o toj tragediji i njihova sjećanja sakupljena su u nedavno izašloj knjizi „Ljudi govore – 30 godina od Oluje“. Ove priče nose dramatične naslove: „Kolona crnja od oblaka“, „Umrli su mučeničkom smrću u jednom danu“, „Posljednji okret“ i druge, ali opet, listajući ih vidimo – ogorčenja i mržnje u njima nema. Pamtimo jednu rečenicu: „Najviše su nam pomogli ljudi koji su najmanje imali.“ Dokumentaciono-informacioni centar Veritas, pak, koji se bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o stradanju Srba iz Hrvatske tokom rata u Hrvatskoj, prema izjavi njihovog predsjednika Save Štrpca za Privrednik, izdat će saopštenje u vezi obilježavanja „Oluje“, kao i godišnji bilten koji se u pravilu bavi temama vezanim za sjećanja na egzodus, na „priče iz kolone“, ali se bavi i aktualnim problemima traženja nestalih ili ekshumacija posmrtnih ostataka Srba stradalih u ratu. Dobar dio biltena već godinama predstavljaju analize sudskih procesa pred hrvatskim sudovima, u slučajevima, kaže Štrbac, u dominantnom broju od oko 97 posto protiv osoba srpske narodnosti pod optužbama za ratne zločine. Takvih procesa ima oko četiri hiljade i oni predstavljaju „nastavak Oluje drugim sredstvima“, kaže Štrbac, da bi se obeshrabrilo ljude srpske narodnosti da se vrate u svoj rodni kraj.

Da li ima života nakon „Oluje“? Na jednoj strani je turobna egzistencija preostalih povratnika, danas ljudi već starije dobi na pustoj zemlji staroga kraja, jednako kao i tegobno upinjanje srpskih izbjegličkih udruženja u Srbiji, u borbi da održe članstvo i volju da i dalje njeguju srpske tradicije svoga zavičaja. Na drugoj strani ipak postoje upaljene svijeće života. Jedna od njih gori u Kninu. To je udruženje „Žene kosovske doline“ koje već godinama pruža pomoć starijim i osamljenim osobama u kninskom kraju. Među tim staricama i starcima koji u Kninu i oko njega žive u samačkim domaćinstvima i traže pomoć, ima i Srba i Hrvata, ali jednih i drugih ima i među zaposlenicima ovog udruženja. Za djecu srpske narodnosti udruženje je oformilo posebno amatersko društvo za upoznavanje djece sa srpskom kulturom i tradicijom, na mjestu gdje su njihovi preci živjeli tolikih vjekova. Ili kako kaže njihova voditeljica Radmila Drezga, koja se prije 13 godina iz Srbije s mužem vratila u Knin da pomogne: „Živimo i radimo u multietničkoj sredini i ono što mogu tvrditi je da svi koji rade u udruženju ′Žene kosovske doline′, kao i oni koji od nas primaju pomoć, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, Srbi i Hrvati, osjećaju se dobrodošli, jer svi mučimo istu muku života.“

U Srbiji, među mnogim srpskim izbjegličkim udruženjima postoji već 30 godina KUD Krajina u Beogradu, koji ne pokazuje znakove zamora. Nekadašnji voditelj ovog KUD-a, Milorad Zagorac, rodom iz ličkog sela Medak i entuzijast u izradi ličkih kapa, kaže da je „dvadeset godina davao cijeloga sebe za rad društva, za njegovanje pjesme i zavičajnih običaja starog kraja.“ Zagorac je dovodio svoje društvo u svoj rodni kraj, naročito na obilježavanje Ivanjdana, obnovio je crkveni zbor u rodnom selu, provodio je humanitarne akcije i sa svojim KUD-om obišao je čitavu Liku. Današnji predsjednik KUD-a Krajina Miloš Kalanj u izjavi za Privrednik kaže: „Posebnu zahvalnost dugujemo sveštenstvu Srpske pravoslavne crkve, koje već decenijama tiho, predano i bez velikih riječi čuva sjećanje na postradale. Molitvom, parastosima i brigom o svetinjama i mjestima stradanja, oni ne dozvoljavaju da žrtve padnu u zaborav. Istovremeno, pružaju duhovnu snagu i utjehu onima koji su preživjeli, podsjećajući nas da se narod ne održava samo pamćenjem prošlosti, već i međusobnom brigom, vjerom i nadom u budućnost.“

I na kraju, jednu od upaljenih svijeća drži glumica Maja Kolundžija Zoroe koja već dvije godine igra u monodrami „Iskra“, koja govori o Đuki, majci Nikole Tesle. Maja ju je odigrala preko stotinu puta, doslovno od Teslinog rodnog mjesta Smiljana do Nijagarinih slapova. Ona je rodom iz sela Kolundžije pored Knina, danas s porodicom živi u Beogradu i također je bila „dijete iz kolone“. Maja je za Privrednik podijelila svoja razmišljanja o tome što znači dostojanstvo u mislima na izgubljeni zavičaj: „Možda je moje selo sada prazno, možda više nemam ni stare slike, verovatno su izgorele sa kućom, ali imam sećanja koja vrede više od hiljadu slika i milion reči. Tužna ili srećna, vredi ta sećanja podeliti za mene, za njih, za svaku pticu koja je iseljena iz svoga doma, ali i dalje hrabro leti u susret i najjačim vetrovima.“