Onaj koji ne poštuje „tuđe“ žrtve, zapravo ne poštuje ni „svoje“, jer za sažaljenje i poštovanje prema žrtvi prije svega je potrebno spoznati njezinu nevinost i njezin izostanak krivnje. Onaj koji žrtve dijele na naše i njihove već u startu pokazuje da na temeljnoj razini ima problema s ljudskošću. Onaj koji nije sposoban spoznati da je svaka nevina žrtva ista, taj ne žali za žrtvama, nego preko njih ispoljava neke svoje dublje frustracije koje nemaju nikakve veze s poštivanjem žrtava. Onaj kojemu nevina žrtva mora ispuniti čitav niz kriterija za svoje pravo na poštovanje, taj žrtve koristi isključivo kao monete za potkusurivanje. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti.
Uvijek fascinira sposobnost ljudi da žale za žrtvama svoga naroda i da pokažu apsolutnu hladnoću za nevine žrtve druge strane. Za veliku većinu na suprotnoj strani nema i ne može biti nevinih i ako su ubijeni, mučeni ili zlostavljani sigurno su u nekoj mjeri, makar i minimalnoj, krivi ili suodgovorni za ono što im se dogodilo. Ako ništa drugo, onda su mislili drugačije, pa ako su mislili pogrešno, ipak su na neki način doprinijeli svojoj zloj sudbini. Tako se „krivnja“ čitave neprijateljske skupine može protegnuti na gotove sve njene pripadnike, od šest do 106 i učiniti ih legitimnim metama bilo kakve nepravde. Za one najmlađe, koji još nisu sposobni misliti, i za njih su najgori režimi pronalazili objašnjenja zašto su krivi i zašto ne mogu biti nevine žrtve.
To je plemenski instinkt, duboko usađen u ljudsku svijest, razvijan hiljadama godina kao prirodna, psihološka adaptacija na ubijanje i borbu za prevlast i resurse. Posljednjih stotinu godina pravo na ubijanje pripadnika neprijateljskih skupina se reguliralo, propisalo ženevskim konvencijama i civiliziralo, ali osobni odnos svakog pojedinca prema nevinim žrtvama ne može se kodificirati i urediti pravilima. Taj zadatak ostaje na svakom pojedincu da kroz vlastiti misaoni i emocionalni proces dođe do spoznaje koja je u svojoj biti logična, istinita i ispravna.
Dolazi još jedna obljetnica „Oluje“ i upravo taj odnos svih uključenih, na svim stranama, ne samo prema vlastitim, nego i prema tuđim žrtvama i stradanjima bit će najbolje mjerilo jesmo li se u civilizacijskom smislu pomakli korak naprijed. Vidljivo je da vremenski odmak i društveni dijalog sve više dovodi do zaključka da je potrebno i zdravo obilježiti i poštovati sve žrtve, na svim stranama. Puno je onih koji „Oluju“ slave dostojanstveno, jer su im očevi, majke, bake i djedovi bili u ratu i iskusili stradanje, strah i neizvjesnost. I puno je onih koji se „Oluje“ sjećaju s tugom jer su izgubili sve što su imali, članove porodice ili zdravlje. Puno je i onih koji „Oluju“ slave ne zbog kraja vlastitih patnji, nego zbog početka patnji drugih. Puno je i onih koji se sjećaju svojih patnji, ali nemaju razumijevanja za tuđe.
Fenomen nepoštivanja tzv. tuđih žrtava je univerzalan i danas svaki narod ima unutar sebe milijune onih koji nisu sposobni ili ne žele vidjeti tuđe žrtve kao ravnopravne žrtvama koje percipiramo kao svoje. Kad se taj jaz između nevinih žrtava u glavama većine smanji do mjere u kojoj neće biti bitne razlike među njima, tek tada će istinski nestati i razlozi i gorivo za nove sukobe i nove žrtve.
