Predstava našeg doba

Piše: Bojan Munjin

„Aždaha“ se približila našem vremenu kao sublimacija kaosa i života koji živimo ili kao mješavina panka i 1914. godine kada se zbiva radnja ove drame. Ona nije historijska epopeja nego kritički osvrt na današnje vrijeme

Iz predstave „Sveti Georgije ubiva aždahu“, foto: Nebojša Babić

Nova verzija predstave „Sveti Georgije ubiva aždahu“ koja je nedavno premijerno izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (JDP) u Beogradu značajna je po tome što to jeste predstava za naše doba. Autor komada, Dušan Kovačević, nekako se uvijek smatrao neokrunjenim kraljem crnog humora za sva vremena, ali nakon mnogih njegovih komedija toga tipa u zadnjih 50 godina, od „Radovana Trećeg“, preko „Maratonaca“, „Balkanskog špijuna“ i drugih, stvarnost u njegovim komičnim tekstovima danas kao da je došla na naplatu. Usput rečeno, to se dobro vidjelo i u novoj verziji komada „Radovan Treći“ koji je prošle godine izveden u Budvi, kao sada i pred novu 2025. godinu na premijeri drame „Sveti Georgije ubiva aždahu“ u Beogradu. Redatelj predstave Milan Nešković shvatio je da ti likovi u ovoj priči nisu samo tužno smiješni seljaci iz Mačve u predvečerje Velikog rata, nego da se zapravo radi o neprestanim i dubokim podjelama koje na tragičan način tresu srpsko društvo sve do danas. Kovačevićeve rečenice koje izgovaraju junaci iz 1914. godine, tipa „mi nikako da spojimo život i slobodu“ danas djeluju krajnje aktualno ili kako bi uz dosta ironije rekao redatelj Nešković: „Iako mi Srbi nismo izmislili žanr tragikomedije, možda bismo mogli da ga zaštitimo kao naše kulturno, političko i socijalno nasleđe.“ Drugim riječima, kao što u Kovačevićevom komadu gledamo srpsko društvo na pozornici u neprestanim i tragičnim podjelama početkom 20. vijeka, tako ga u stvarnosti gledamo danas sto godina kasnije. Po riječima pisca, njegova drama približila se našem vremenu kao sublimacija kaosa i života koji živimo ili kao mješavina panka i 1914. godine kada se zbiva radnja ove drame. „Svaki dan gledamo rat. Na televiziji prisustvujemo direktnom prijenosu smrti u Gazi ili Ukrajini, poslije koga slijedi zabavna muzika“, kaže Duško Kovačević. U kontekstu Kovačevićevih riječi, aktualnost i pomalo paradoks ove predstave u tome je što „Sveti Georgije ubiva aždahu“ više nije samo lokalna priča iz neke balkanske nedođije, nego ratna tematika Prvog svjetskog rata u Srbiji, sa svim mržnjama i nasiljem koji uz to idu, danas prekrivaju čitav svijet.

Tako su ratna epopeja Prvog svjetskog rata, neprestana gloženja, sitne izdaje i ljubavna melodrama u ovoj predstavi izmiješani u jednu priču, ali sve je od početka do kraja okrenuto na glavu u jedan apsurd života, koji nikako da se izbori za neki normalniji red stvari. Ili, kako rezignirano konstatira jedan od tipičnih junaka ove priče: „mi svake godine imamo jedan novi rat“, „čim smrkne, nama svane“, „bolje da umrem nego da mi se nešto desi“ i tako redom. Iz ugla jedne „zabranjene“ ljubavi, „Sveti Georgije ubiva aždahu“ malo liči na film „Kazablanka“, ali crni splin njegove mučne atmosfere više nalikuje na filmove Kventina Tarantina.

I sam plakat ove predstave djeluje šizofreno: taj čuveni Sveti Georgije na konju sa kopljem, kojeg znamo iz sijaset crkava i sa mnogih fresaka, u ovom slučaju ne probada aždaju nego nekog „drugog“ Svetog Georgija, koji u isto vrijeme probada njega.

Plakat predstave (autor: Mirko Ilić CORP.)

Komad „Sveti Georgije ubiva aždahu“ rađen je dva puta u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i u Ateljeu 212, daleke 1986. godine. Tada se ova predstava ljuljala između srpskog historijskog i junačkog patosa na početku Prvog svjetskog rata i slika tipičnih balkanskih slabosti koje nam se – zato jer su naše – nekako uvijek čine silno simpatičnim. Današnja verzija predstave „Sveti Georgije ubiva aždahu“ nešto je sasvim drugo. Uz ovu novu izvedbu moglo bi se reći da za današnje ljude u Srbiji možda nema aktuelnije teme, od pitanja šta je ta zemlja tim ljudima i što su oni njoj. Pitanje preispitivanja vlastitog identiteta, traženje istine u prošlosti i stavljanje na panj svake lične savjesti, glavna su pitanja ove predstave. Ili, kako kaže redatelj Nešković: „Potpuno je prirodno da narod koji ne poznaje dovoljno sopstvenu istoriju ne može ništa iz nje ni da nauči. Pitanje je samo do koje mere, do koje generacije smo spremni da se iznova vraćamo istim lekcijama.“

Osim lucidnog Kovačevićevog humora i promišljene režije Milana Neškovića, koji po svemu viđenom nije htio da od „Aždahe“ napravi historijsku epopeju nego kritički osvrt na vrijeme današnje, ovu predstavu čine važnom i vrhunski glumci JDP-a: od sjajnih Milana Marića, Srđana Timarova i Marka Janketića, preko odličnog Nikole Rakočevića i talentirane mlade Jovane Belović, do raskošnih likova seljaka koje su na scenu donijeli Aleksandar Đurica, Nebojša Ljubišić, Joakim Tasić, Zoran Cvijanović, Miloš Samolov i drugi. Mnogobrojna publika na premijeri u JDP-u i dalje se ponešto smijala toj ingenioznoj Kovačevićevoj satiri i komici, ali je bila svjesna da prisustvuje nečem važnom, gotovo prijelomnom. Današnja verzija predstave „Sveti Georgije ubiva aždahu“ zaslužila je stajaće ovacije na kraju zato što je postavila presudno pitanje publici: da li ćemo i dalje živjeti u podjelama, svađama i međusobicama i za to plaćati neizmjerno strašnu cijenu ili ćemo se sabrati i početi da živimo život dostojan ovog komadića zemlje i mjesta pod suncem?

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: