Časlav Koprivica: Đukanović je antagonizovao srpski i crnogorski identitet

Piše: Bojan Munjin

Ono što je dramatično jeste da je ta antagonistička crta vrlo često prolazila kroz dnevnu sobu mnogih porodica, pa je jedan brat bio Srbin, drugi se odlučio da bude Crnogorac, što je i meni poznato iz moje najuže familije

Časlav Koprivica (foto: YouTube printscreen)

Najnoviji popis stanovništva u Crnoj Gori, u dosta delikatnim političkim i međunacionalnim odnosima, nije održan onda kada je trebalo, 2021. godine, nego dvije godine kasnije. Na rezultate tog popisa čekalo se čitavih godinu dana i oni su objavljeni tek nedavno. O konkretnim brojkama s tog popisa i njihovim implikacijama razgovaramo s profesorom na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, Časlavom Koprivicom.

Posljednji popis stanovništva u Crnog Gori pokazuje da se 41 posto ljudi izjasnilo da su Crnogorci, dok Srba ima 33 posto. Na popisu 2011. godine 45 posto se izjasnilo  Crnogorcima i 29 posto Srbima. Kako komentirate ove rezultate?

Prvo, moraću da vas unekoliko ispravim. Ne radi se o vašoj grešci nego o metodologiji koju je koristila Uprava za statistiku Crne Gore. Na prethodnom popisu ova institucija je popisivala državljane Crne Gore, a sada su na popis stavljeni i svi oni ljudi koji imaju prebivalište u Crnoj Gori, uključujući i strane državljane. S obzirom na to da danas u Crnoj Gori imate puno ljudi iz Rusije, Ukrajine i Turske, onda je njihovo pribrajanje u rezultate popisa uticalo i na konačne postotke ovih dominantnih grupa. Realno, kada bi se kao i u svakoj normalnoj državi, u obzir na popisu uzimali samo državljani, dok bi po drugim kategorijama na popis ulazili i „ostali“ koji imaju prebivalište, onda bi broj državljana Crne Gore srpske narodnosti bilo 36 posto (što je više od jedne trećine), a ne 33 posto i znatno više od 29 posto, kao na prethodnom popisu.

Dualni identitet

Što nam ta dinamika govori?

Ova dva popisa pokazuju da što više postoji Crna Gora kao „samostalna“ država to se sve manje ljudi nacionalno izjašnjava imenom te države. Ono što je važno istaknuti jeste da je prethodni popis stanovništva 2011. godine pravljen u prilično neregularnim uslovima, jer je kompletni represivni aparat režima Mila Đukanovića bio angažovan na tome da se što manje ljudi na popisu izjasne kao Srbi, a što više kao Crnogorci. To se najbolje moglo vidjeti među zaposlenima u državnim organima Crne Gore, kada je broj ljudi koji su se izjasnili Srbima bio između tri i pet posto. To je višestruko manji broj izjašnjenih Srba od ukupnog broja izjašnjenih Srba među državljanima, iako je u to vrijeme kod izjašnjavanja bio pritisak na sve crnogorske državljane. U normalnim državama izjašnjavanje o samoosjećanju nacionale pripadnosti privatna je stvar, a u totalitarnim režimima – a režim Mila Đukanovića je i te kako imao takve tendencije – izjašnjavanje o nacionalnosti bilo je prvorazredno „državno pitanje“. Intencija tog režima je bila da smanji broj ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi na minimalan broj, iako je i po ustavu Crna Gora građanska država, koja nema svoju „titularnu naciju“ koja bi bila većinska i nosilac državnosti, već su nosioci državnosti svi građani Crne Gore. U svakom slučaju broj Srba je po posljednjem popisu porastao za 29 hiljada, a broj Crnogoraca je opao, što ne mora da znači da će taj trend da se nastavi, ali sada bar imamo približnu predstavu kako ljudi u Crnoj Gori žele da se izjašnjavaju kada ne postoji represija.

Govori se i o dualnom identitetu ljudi u Crnog Gori. Kakva je razlika između nacionalnih Srba i nacionalnih Crnogoraca u Crnoj Gori?

Dualni identitet u Crnoj Gori postoji i prije nego što je ona proglasila nezavisnost 2006. godine. Još od vremena Jugoslavije postojala je jedna vrsta predstave o tome da je crnogorstvo i srpstvo jedna ista nacija, ali da crnogorstvo znači regionalnu specifičnost jednog dijela Srba, što onda znači da oni koji su se tada izjašnjavali Crnogorcima, sebe su bazično smatrali Srbima, odnosno da su dio šireg srpskog korpusa.

Odakle onda tako snažan zaokret koji se dogodio kasnije, koji se ispoljio u intenzivnom očitovanju crnogorskog identiteta kao samosvjesnog nacionalnog osjećaja?

Ono što se dogodilo jeste da je režim Mila Đukanovića od 1997. počeo da antagonizuje ta dva identiteta. Taj projekat antagonizacije bio je dio Đukanovićevog dogovora s određenim vladajućim strukturama na Zapadu, da se on na taj način suprotstavi Miloševiću i da za uzvrat dobije imunitet od krivičnog gonjenja pred sudovima u Italiji za krijumčarenje robe na državnom nivou. Od tog trenutka Đukanović počinje da vodi politiku koja je i prema unutrašnjim i prema spoljnim relacijama antisrpska i koja se u Crnoj Gori vodi po antagonističkoj formuli ili-ili, što nikada dotad nije bilo poznato u Crnoj Gori – ili si Crnogorac ili si Srbin. Rezultat takve antagonizirajuće politike vladajućeg režima bio je da se kod jednog dijela Srba u Crnoj Gori reaktivno javlja odbojnost prema tom novom artificijelno patentiranom varijetetu crnogorstva, dok oni Crnogorci koji su na pozitivan način reagovali na tu državnu propagandu počinju da pokazuju srbofobne emocije.

Kako je taj antagonizam izgledao u stvarnosti?

Ono što je tu dramatično jeste da je ta antagonistička crta koja je dijelila Srbe i Crnogorce vrlo često prolazila kroz dnevnu sobu mnogih porodica, pa je jedan brat bio Srbin, drugi se odlučio da bude Crnogorac ili su otac, djed, majka, sin i sestra bili na različitim stranama, što je i meni poznato iz moje najuže familije. Svi, na primjer, slave istu slave, preci su im bili Srbi, a trenutna podjela je katkad eskalirala do mržnje i zle krvi. Istorijski, do 1918. godine, niko se u Crnoj Gori nije nacionalno izjašnjavao kao Crnogorac, nego je crnogorstvo bio regionalni identitet, a nacionalno, ljudi u Crnoj Gori su se smatrali Srbima, što je bilo i definisano u Ustavu Kraljevine Crne Gore, što nikada nije izazvalo ni najmanje nedoumice, a kamoli protivljenja.

Da li danas postoji mogućnost da u Crnoj Gori dođe do mira u dnevnoj sobi?

Pa možda bi se za odgovor na to pitanje trebalo vratiti malo u prošlost. U Crnoj Gori, još od turske okupacije, ne postoji dominacija urbanih sredina, pa onda u takvoj atmosferi postoji dijametralna razlika između onoga što bi se zvala „ratnička hrabrost“ od onoga, kao u nekim drugim sredinama bivše države, što bi mogli zvati „građanska hrabrost“. Baš zbog toga što u stvari nije bila razvijena građanska klasa, koja bi bila ekonomski nezavisna i koja bi imala određenu distancu prema različitim tipovima autoriteta, u Crnoj Gori naprosto nije postojala tradicija građanskog otpora vlastima. Režim Mila Đukanovića je zaveo takav sistem da niste mogli da dobijete ni trafiku na korišćenje, ni bilo šta drugo, ako nijeste bili član Đukanovićevog DPS-a i ako nijeste bili lojalni vlastima. Ta vrsta pritiska odozgo rezultirala je proizvodnjom neke vrste, ne toliko etničkog koliko podaničkog mentaliteta, koji je bio konvertovan u nacionalni inženjering.

Đukanovićeva ostavština

Na posljednjem popisu stanovništva 44 posto ljudi u Crnoj Gori izjasnilo se da govori srpski jezik, a 36 posto da govori crnogorski jezik. Kako objašnjavate ove podatke?

I prema prethodnom popisu relativna većina ljudi se izjasnila da govori srpski jezik. Danas je Crna Gora valjda jedina evropska država u kojoj službeni jezik nije onaj jezik kojim govori većina njenih građana. Ako na bankomatu u Crnoj Gori želite da podignete novac, nudi vam se „crnogorski jezik“ za obavljanje transakcije, iako većina ljudi, kako kažu rezultati popisa, govori srpskim jezikom. U javnom saobraćaju uopšte ne postoji opcija „crnogorski“ ili „srpski“ jezik nego samo crnogorski, i ta inercija nacionalnog inženjeringa traje i dalje, iako režim koji ga je inciriao više nije na vlasti. Istorijska revizija rezultata vladavine toga režima, dakle, tek predstoji…

Danas je Crna Gora valjda jedina evropska država u kojoj službeni jezik nije onaj jezik kojim govori većina njenih građana. Ta inercija nacionalnog inženjeringa traje

Kako će se riješiti pitanje službenog jezika u Crnoj Gori?

Politički, razumno bi bilo, zbog dosta ljudi koji su na popisu naveli da govore „crnogorskim jezikom“ – iako je to lingvistička besmislica – da postoje dva službena jezika, srpski i crnogorski. Ali s obzirom na to da većina stanovništva govori srpskim jezikom, ispravno bi bilo da prvi službeni jezik bude srpski. Međutim, takvo rješenje sigurno bi predstavljalo problem za relativno brojnu i vrlo glasnu srbofobnu manjinu koja je posle litija za odbranu od režima napadnute Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koje su suštinski „razvlastile“ režim Mila Đukanovića, zahtijevala da se popis stanovništva ne provodi dok se ne „normalizuje“ situacija – što bi značilo dok Đukanovićev represivni režim ponovo ne ustane na noge.

Kada su bile održavane litije 2020. u Crnoj Gori, tada je pravoslavni sveštenik Gojko Perović pred okupljenim građanima rekao „nema nama molitve bez njih, niti ima njima Crne Gore bez nas.“ Da li bi u budućnosti moglo doći do kakvog takvog snošljivog odnosa između crnogorskih Srba i Crnogoraca?

Problem po pitanju snošljive budućnosti jeste u tome da je nakon pobjeda na parlamentarnim i predsjedničkim izborima na kojima je poražen režim Mila Đukanovića, u Crnoj Gori počeo da se formira tzv. „komitski pokret“. Istorijski, komiti su bili borci protiv austrougarske okupacije, u trenutku kada je u Prvom svjetskom ratu Crna Gora kapitulirala. Ovi novi „komiti“ su neka vrsta Đukanovićeve zaostavštine, koja je zadržala taj antisrpski resentiment i među njima imate i intelektualne i medijske glasnogovornike, koji ne mogu da se pomire sa činjenicom da Crna Gora više ne živi u realnosti režima Mila Đukanovića. Mislim da crnogorski Srbi daleko lakše prihvataju nezavisnost Crne Gore, iako je ta nezavisnost izvojevana na objektivno više nego sumnjivom referendumu o nezavisnosti, uz uslov da ih ta Crna Gora ne vrijeđa, ne ponižava i ne protjeruje. Ne treba zaboraviti da je pred poslednje parlamentarne izbore 2020. godine tadašnji predsjednik vlade Dušan Marković poručio crnogorskim Srbima da će se „na traktorima iseliti iz Crne Gore.“ Kada „komiti“ shvate da Crna Gora nije samo njihova i da mjera civilizovanog crnogorskog patriotizma nije mržnja prema Srbima, tada ima šanse da tenzije između jednih i drugih prestanu.

Sintagma „srpski svijet“ nikada nije korespondirala sa srpskom istorijskom tradicijom i ona može samo da iritira druge narode i da predstavlja pogonsko gorivo za srbofobna osjećanja drugih

U novije vrijeme postoji u javnosti termin „srpski svijet“ s kojim se dosta operira, ali kojeg se mnogi ljudi plaše. Što vi mislite o tome?

Termin „srpski svijet“ je jedna nesrećna formulacija, koju često upotrebljava Aleksandar Vulin, kojeg bismo mogli nazvati čovjekom za specijalne poslove u vrhovima vlasti u Srbiji. Ta nesrećna formulacija je u stvari kopija termina „ruski svijet“ koji se počeo upotrebljavati prije otprilike 10 godina u Rusiji, u postsovjetskim previranjima u toj zemlji i oko nje. Formulacija „srpski svijet“ višestruko je pogrešna i kontraproduktivna zato što ne uzima u obzir kompleksnost odnosa i položaja Srba u postjugoslovenskim državama: u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji. Ne može se kopirati ideja „ruskog svijeta“, koja je nastala na sasvim drugim iskustvima i odnosima, od carske Rusije do raspada SSSR-a. Za Srbe, koji osim u Srbiji, u ovim zemljama žive pomiješani sa drugim narodima, potrebno je da pronađu vlastiti put održanja svog identiteta i života sa drugima. Sintagma „srpski svijet“ nikada nije korespondirala sa srpskom istorijskom tradicijom i ona može samo da iritira druge narode i da predstavlja pogonsko gorivo za srbofobna osjećanja drugih. Srbi, dakako, ne smiju dozvoliti da im drugi narodi – prema inerciji Austrougarske i Brozove Jugoslavije – neprestano udaraju packe kako bi se oni kao Srbi trebali ponašati, jer mjeru srpstvu i srpskosti mogu određivati samo Srbi, ali oni ne treba niti da provociraju druge narode, nego da sa njima žive u miru.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: