Ja tebi vojvodo, ti meni serdare… poznata je to narodna uzrečica koju su u Starim Mikanovcima prošlog tjedna parafrazirali predsjednik države Zoran Milanović i živopisni Josip Dabro, počasni gosti dana općine tog mjesta. Umjesto vojvode i serdara, Milanović i Dabro upotrijebili su lokalno popularne izraze, pa je tako Milanović Dabru oslovio: „gdje si, ustašo“, da bi mu živopisni Dabro uzvratio s pozdravom „gdje si, domobrane“. Nakon kratkoga pozdrava svi su se grohotom nasmijali i nastavili druženje uz čobanac, domaću šljivovicu, kulen i ostale delikatese kakve priliče najvažnijem danu neke slavonske općine.
Prošla bi ta šala i pošalica u potpunosti ispod radara da se na licu mjesta nije zatekla i kamera RTL televizije koja je snimila veselo društvo i tako hrvatskoj javnosti dala jasan uvid u odnose između aktera domaće političke scene.
I dok će neki pasionirani ljubitelji socijaldemokrata Milanovića tvrditi da ga je Dabro zapravo uvrijedio i da on ne pripada domobranskom miljeu, drugi će one prve podsjetiti da Dabro nije ništa izmislio nego je Milanovića smjestio upravo tamo gdje je ovaj smjestio samoga sebe. Naime, Milanović je na svečanoj sjednici općine Stari Mikanovci izjavio da ima nečega u domobranskoj filozofiji, kakva god to filozofija bila i na kakve god domobrane on u tom trenutku nadahnuća mislio.
Ono što je još zanimljivije je da Milanović svoj pozdrav Dabri nije uputio kao uvredu, prijekor ili porugu, puno više je to sličilo frajerskom pozdravu, onakvom kakvim se pozdravljaju slavonski bećari nakon nedjeljne utakmice pete županijske lige. Kao da je Dabri htio poručiti da ga razumije, ako već ne podržava, kao da je tim pozdravom odao počast Dabrinom nepokolebljivom ustašovanju i trpljenju posljedica od strane vlastite stranke i premijera Plenkovića, inače Milanovićevog poznatog arhineprijatelja. Da je Dabro taj pozdrav shvatio upravo kao pohvalu, kao pozitivnu stvar, ukazuje i njegov „širok osmijeh i zlatan zub“ koji je razvukao od uha do uha čim je čuo da ga je vrhovni zapovjednik oslovio ustašom.
Ono što su Milanović i Dabro upriličili ujedno je i najbolji pokazatelj zašto je danas ustaški pokret u Hrvatskoj popularniji nego ikada nakon četrdesetpete i zašto se na sve više dječjih igrališta pojavljuju natpisi posvećeni ustaškom pokretu, ispisani nevještom, da ne kažemo dječačkom rukom. Ustaše, kao i mnoga zla prije njih, ali kao i njihove žrtve, polako postaju dio daleke povijesti, one koja se ne važe tako striktno i precizno kao ona suvremena. Koga danas briga za zločine Huna i Avara, koga briga za klanja koja su počinili Britanci i Amerikanci, koga briga za španjolska uništenja čitavih naroda? Upravo su zločini iz Drugog svjetskog rata sada na redu za kolektivni zaborav i za pretvaranje njihovih aktera u dobroćudne ili u najmanju ruku ne toliko ozloglašene povijesne likove. Zašto bi Jure i Boban bili krvoločniji od Atile Biča Božjeg, pita se svaki ljubitelj ustaškog pokreta, kada to sa stajalište povijesti uopće nije nužno. I upravo zato će pozdravi: „gdje si, ustašo“ biti sve češći i češći i upravo zato će reakcija na takve pozdrave sve češće biti širok osmijeh od uha do uha.
Milanović i Dabro, koliko god to nekima, tj. mnogima nevjerojatno zvučalo, savršeno su upriličili dijaloge budućih generacija. Zato se ne treba čuditi ako staru narodnu uzrečicu: ja tebi vojvodo, ti meni serdare…, u bliskoj budućnosti u potpunosti zamijeni lokalizirana verzija predsjednika Milanovića i saborskog zastupnika Dabre: ja tebi ustašo, ti meni domobrane.
