Postalo je gotovo neugodno gledati pokušaje oporbe da visoku stopu inflacije pokušava ekskluzivno staviti na leđa Andreja Plenkovića i hrvatske vlade. Nazivaju je Plenkovićevom inflacijom kao da je on iole bitan faktor u ekonomskoj stvarnosti u kojoj danas živimo. Hrvatska danas nema vlastitu valutu, nema centralnu banku, dio je zajedničkog europskog tržišta i gotovo je bolesno ovisna o turizmu kao najvažnijoj gospodarskoj grani. Nema gotovo ničega HDZ-ovskog u hrvatskoj inflaciji, sve je tu europsko jer je Hrvatska sve svoje instrumente ekonomske i monetarne politike prepustila Briselu u nadi da će to biti dovoljno za lagodan život. Inflacija u Hrvatskoj u tom je smislu jednako HDZ-ova koliko i SDP-ova i Možemovska jer između njih u ekonomskom smislu nema nikakve razlike. Dapače, radi se o jednom ideološkom bloku koji u Europskom parlamentu, mjestu koje danas donosi hrvatske zakone, glasa skoro unisono o svim važnim prijedlozima Europske komisije. Svi oni su, odnosno njihovi predstavnici, glasali za sve velike odluke koje su proizvele golemu inflaciju u EU, od velikog pandemijskog lokdauna koji je zaustavio ekonomiju, do golemih zaduživanja u visini od čak 700 milijardi eura koja su bila nužna kako bi se ugašena proizvodnja vratila na stare staze. Zajedno su izglasali apsolutno svaki veliki zakon EU koji nas je doveo do inflacije.
No, njihovi birači vole političke igrokaze i drame, pa radije vjeruju u bajke o tome da je Plenković kriv za najveću inflaciju u povijesti umjesto da znaju da je ta inflacija rezultat sustavne politike vodstva EU koje je u svrhu vlastitog političkog preživljavanja naredilo „tiskanje“ desetaka milijardi eura. Da nije bilo tog golemog novca koje je EU posudila i kojeg Hrvatska i dan danas troši, Ursula fon der Lajen, Plenković i mnogi drugi europski premijeri već bi dobili šut kartu od svojih birača koje zanima samo i isključivo tko će im osigurati tuđi, besplatan novac i to u velikim količinama.
Hrvati su u Plenkoviću dobili savršenog dobavljača tuđeg i naizgled besplatnog novca u ogromnim količinama. Ali cijena tog besplatnog novca dolazi na naplatu vrlo brzo i to upravo u vidu inflacije. Hrvatska je samo u posljednjih nekoliko godina dobila od EU golemih 10 milijardi eura novih dugova, dio će vraćati sama, a dio zajedno s ostalim EU članicama kroz nove europske poreze i davanja. No, upravo je taj novac privremeno spasio Hrvatsku od recesije, od novog vala otkaza, od novog vala iseljavanja i novih socijalnih nemira. Da nije bilo tog novca Plenkoviću bi se vojska državnih službenika razlila po ulicama Zagreba i tražila njegovu glavu još prije dvije godine.
No, taj novac polako, ali sigurno presušuje. Nema novih izdašnih fondova, nema novih stotina milijuna za rimce, za pelješke mostove, za obnovu Banije, za otpornost nakon pandemije. Svega toga više nema, ali Hrvatskoj i cijeloj EU ostaju nove cijene. Cijene koje su i do sto posto veće nego prije pandemije. Cijene koje sve manje građana smatra izdrživima.
U Hrvatskoj će u sljedećim mjesecima sigurno početi tzv. blejm gejm, tj. međusobno optuživanje političkih aktera tko je krivac za inflaciju, za nove otkaze i pad proizvodnje, za visoku inflaciju i pad životnog standarda. Istina će biti da nema ekskluzivnog krivca i da je krivica podijeljena između oportunističkih političara i oportunističkog naroda koji je u velikoj mjeri želio živjeti na tuđem i besplatnom novcu. Kada takav pristup postane neodrživ netko će morati platiti cijenu nerada i „lako ćemo“ ideologije. Neki će platiti foteljama, a građani će ponovo plaćati sredstvima iz svojih novčanika i životnim standardom.
