Još jedan sportski uspjeh i još jedan sportsko-politički maraton u režiji vladajućih i oporbe. U centru nove drame vezane uz doček brončanih rukometaša ponovo je Marko Perković Tompson, očigledna ikona novih generacija hrvatskih sportaša poznata po autorstvu pjesme koja počinje s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“. Iako Tompson na ovom dočeku rukometaša nije izveo svoju poznatu numeru, budući da je pod očitom kontrolom HDZ-a koji ga je i angažirao, taj pozdrav je glavna tema i ove runde obračuna između zagrebačke gradske vlasti i cjelokupne hrvatske desnice, počevši od Plenkovića, pa sve do Keleminca.
Hrvatska se proteklih desetljeća po pitanju „Za dom spremni“ jasno podijelila na one kojima je taj pozdrav, kojeg su koristile ustaše od 1941. do 1945., potpuno neprihvatljiv i na one koji ga odobravaju, između ostalog i zato što je bio ustaški pozdrav. Ova druga polovica društva svoju ljubav prema rečenom pozdravu uporno maskira u priče o njegovoj uporabi u Domovinskom ratu, ali realno bi bilo teško pronaći ljubitelja „Za dom spremni“ koji na neki način ne relativizira i ne pronalazi opravdanja za ustaški pokret i njihova nedjela.
Ako je ikada i bilo upitno, danas je jasno da se hrvatska desnica nikada neće odreći pozdrava „Za dom spremni“. On je u posljednjih nekoliko decenija postao kičma hrvatske desne ideologije, ključ kojim je uspješno povezala četrdesete s devedesetima i ključ za legitimizaciju ustaškog pokreta kao narodnog pokreta i izraza volje hrvatskog naroda.
Ova polarizacija, naravno, nije slučajna. „Za dom spremni“ nije samo „stari“ pozdrav, on je simbol koji funkcionira kao ideološki cement. Za hrvatsku desnicu on nije pitanje povijesti nego pitanje identiteta, inata i kontinuiteta – gotovo mitskog otpora „komunistima“, realnim i imaginarnim. Svaki pokušaj njegove zabrane, svaki sudski ili medijski napad na Tompsonovu izvedbu ili pozdrav sam po sebi samo hrani priču o navodnoj represiji i „ratovanju protiv Hrvatske“. Umjesto da oslabi, desnica takvim napadima jača – jer funkcionira upravo na principu otpora, principu „partija mi sudi, pjevat ćemo ljudi“.
U tom smislu, sukob oko „Za dom spremni“ pokazuje nešto mnogo dublje: ne radi se o izoliranom incidentu, ne radi se o Tompsonu, niti o rukometnom dočeku. Radi se o nečemu što je ukorijenjeno u strukturi političke desnice u Hrvatskoj. To je sentiment koji je stvaran desetljećima i koji je otporan na sve vanjske ili unutarnje pritiske. Povijesne amnezije, kulturni simboli i retorika „otpora“ pretvorili su jedan zločinački pozdrav u znak identitetske borbe. I dok mediji pokušavaju upravljati njegovom pojavom, rezultat je suprotan – svaki napad dodatno učvršćuje njegov status.
Zbog toga je svaka rasprava o zabrani ili osudi „Za dom spremni“ u velikoj mjeri besplodna. Nema vanjskog pritiska koji bi mogao dovesti do istinske promjene, jer međunarodni akteri i EU jednostavno nemaju interesa da se povijesni sentimenti hrvatske desnice redefiniraju. Unutarnja politika također je ograničena: HDZ, kao najveća politička snaga desnice, zna da bilo kakav odlučan korak protiv simbolike ustaštva može značajno umanjiti njihovu izbornu bazu. Desnica zna da svaka zabrana ili javna osuda može biti interpretirana kao napad na „prava Hrvata“ i time dodatno učvrstiti mit o navodnom inatu prema „vanjskom diktatu“.
Zaključno, borba za iskorjenjivanje ustaškog sentimenta kod hrvatske desnice trajno je izgubljena. Ne postoji ni vanjski pritisak, ni unutarnja politička volja, ni realna šansa da se simbolika „Za dom spremni“ ukloni ili delegitimizira. Naprotiv, svaki pokušaj takve intervencije samo će ojačati otpor desnice, koja djeluje po principima inata, kolektivnog mitologiziranog otpora i identitetske odanosti. „Partija mi sudi, pjevat ćemo ljudi“ nije samo stih pjesme – to je mantra, a svaka nova rasprava oko tog pozdrava samo potvrđuje da je njegova pozicija u desnom spektru čvrsta, gotovo neuništiva.
