Igrokaz ispred Hrama

Piše: Olivera Radović

I ranije su studentske akcije i protestni marševi završavali u kasnim večernjim satima ispred Hrama Svetog Save, uz isto zgražavanje nad „zatvorenim vratima“. Obrazac je sličan: dolazak u vreme kada se zna da Hram ne radi, a zatim taj unapred poznati ishod predstaviti kao simbol odbacivanja, nepravde ili navodnog moralnog pada Crkve.

Hram svetog Save (foto: Olivera Radović)

„Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira/ na kapiji zatvorenoj svetogorskog manastira?“ Stihovi pesme Vojislava Ilića više od jednog stoleća žive u srpskom kulturnom pamćenju i ilustruju duhovnu potragu i podvig jednog od najznačajnijih srpskih svetitelja, koji napušta svet moći i sigurnosti da bi potražio smisao. U noći iz Ilićeve pesme nema protestnog skupa, kolone, političkih poruka, nema kamera, mikrofona. Postoji umorni putnik i zatvorena vrata iza kojih počinje drugačiji život. A upravo ovi stihovi, istrgnuti iz svog značenja, koriste se ovih dana kao jedan od argumenata u aktuelnim političkim raspravama i podelama.

„I Svetom Savi su otvorili manastirska vrata u gluvo doba noći, a našu decu, našu divnu mladost, dočekala su zatvorena vrata Hrama Svetog Save“ – moglo se ovih dana čuti kako se, uz brojne jednako besmislene varijacije, replicira po društvenim mrežama i medijima. Konstrukcija osmišljena da izazove emotivnu reakciju, osećaj nepravde i moralnu superiornost onih koji je izgovaraju, ne izdržava ni elementarnu proveru činjenica, niti ima ikakvu ozbiljnu analogiju sa događajem na koji se poziva. Porediti taj čin sa savremenim političkim skupom znači ili ne razumeti istorijski kontekst ili ga svesno zloupotrebiti. Bilo je i drugih usiljenih poređenja i figura, ali bitnija od te „kreativnosti“ jeste kreativnost onih koji su je svojim postupcima omogućili.

Hram Svetog Save 27. januara nije bio „zatvoren za studente“, kako su mediji naklonjeni studentskoj pobuni izveštavali. Bio je zatvoren jer u to vreme ne prima posetioce. Studenti u blokadi su tog dana organizovali skup pod nazivom „Znanje je moć“, koji je počeo u 18 časova ispred Rektorata u Beogradu. Protestna kolona stigla je pred Hram oko 20:30, gde je održano 16 minuta tišine i presečen slavski kolač. U tom trenutku, Hram je, kao i svakog dana, prema redovnom rasporedu bio zatvoren.

Foto: Jovana Kulašević/ATAImages/PIXSELL

Kako je jedan od sveštenika objasnio, prethodno se jedan student javio s pitanjem da li bi tog dana studenti sa više fakulteta mogli da dođu da preseku slavski kolač. Dobio je odgovor da mogu ali do 17 časova, da je od 18 sati za Crkvu već drugi praznik. Nakon tog razgovora, studenti u blokadi se više nisu javili. Znajući da dolaze pred zatvorena vrata, poneli su i žito i kolač i izveli performans koji nije bio posledica ni nesporazuma, ni nedostatka informacija, već svesno režiran čin. Kada se sa slavskim kolačem i žitom dolazi da se obeleži pravoslavni praznik, trebalo bi da se podrazumeva elementarno znanje o pravilima i poretku sopstvene Crkve. Ako je namera bila da se Savindan obeleži u verskom smislu, to se moglo učiniti ujutru, na liturgiji, kao što to čini većina vernika. Čak i političari, koji često instrumentalizuju crkvene prostore za sopstvenu promociju, dolaze u vreme bogosluženja. Dolazak u večernjim satima teško se može opravdati neznanjem. Ovde se ni ne radi o verovanju, niti o obeležavanju Savindana, već o jasnom i otvorenom zahtevu da se institucija javno svrsta i pokaže poslušnost ili bude delegitimizovana i proglašena krivom.

I ranije su studentske akcije i protestni marševi završavali u kasnim večernjim satima ispred Hrama Svetog Save, uz isto zgražavanje nad „zatvorenim vratima“. Obrazac je sličan: dolazak u vreme kada se zna da Hram ne radi, a zatim taj unapred poznati ishod predstaviti kao simbol odbacivanja, nepravde ili navodnog moralnog pada Crkve.

A čak i da su vrata bila otvorena, pitanje je da li bi to bilo dovoljno. Verovatno bi u tom slučaju nedostajao – crveni tepih dovoljno širok da primi kolonu samoidolatrijskih mladih moralnih autoriteta i vlasnika monopola na istinu. I onda bi Crkva postala meta zato što nije dovoljno učestvovala u kolektivnom obožavanju studentskog pokreta.

Iza navodne borbe za neke univerzalne vrednosti (tako postavljene i predstavljene da je logično sa njima se složiti i podržati ih), sve se jasnije razaznaje potreba za pritiskom, disciplinovanjem i diskreditacijom onih koji se ne uklapaju u unapred zadati okvir. Metode tipične za političke kampanje. Insceniranje konflikta, manipulacija simbolima i oslanjanje na emotivne reakcije publike… Od znanja, po kojem je skup poneo ime, malo je šta primenjeno, od ljubavi, na koju se najčešće poziva – gotovo ništa. Predstava izvedena pred hramom to je ogolila možda jasnije nego ijedna dosadašnja.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: