Januar je mjesec ispunjen najvažnijim datumima za naš narod. Sedmoga januara slavi se rođenje Hristovo, dakako. U neshvatljivoj slučajnosti ili pak po nekoj višoj, zastrašujućoj ironiji na taj dan umro je Nikola Tesla, sveštenički sin. Četrnaestog januara, po starom kalendaru, upokojio se Sveti Sava, a njegov praznik i kao školska slava praznuje se 27. januara. Za našu visoku kulturu i umjetnost pak, prvi mjesec u godini ima važan datum – 9. januara 1856. rođen je Stevan Stojanović Mokranjac, a ove godine pada i 110 godina od njegove smrti. Kompozitor, melograf, pedagog, osnivač škola, teoretičar i muzički pisac, Mokranjac s pravom već vijek slovi za klasika srpske muzike. Ovo potonje mi se uvijek čini kao nedovoljna hvala. Mokranjac je najvažnija muzička ličnost čitave nacionalne historije, jedna i danas neobična, teško objašnjiva pojava i figura čija su remek-djela stalnost tamo gdje je rođen i umro, ali koja se ciklično vraćaju i ovdje, s ove strane, i to u dinamikama koje se s još većom teškoćom prate i koje je gotovo nemoguće tumačiti. A kako i ne bi. Opseg, širina, zamah, ambicija, raznovrsnost, nadahnutost, tajnovitost i nebesna vrijednost njegove muzike pisane za ljudski glas ostaju zapanjujuća muzička i svekulturna činjenica koja s prolazom vremena dobiva na značenju. I sve je potrebnija.

Da se prvo podsjetimo: dva pravca unutar najboljeg dijela opusa, onog vokalnog, izdvajaju se svakako – jedan dio su kompozicije s motivima iz narodne muzike, po čemu je Mokranjac u svojoj stilizaciji pučkih napjeva ostao suveren i nenadmašan, a drugi je crkvena, liturgijska muzika. U prvom, „narodnom“ ciklusu, najistaknutije su čuvene „Rukoveti“. U religioznom opusu, odnosno u crkvenom pojanju kao monument u zraku lebdi „Božanstvena liturgija Svetog Jovana Zlatoustog“, to nezemaljsko apsolutno remek-djelo. Ono što sam o njemu napisao jednim važnim povodom, kad se prvi put uopće ponovo vratilo nakon desetljeća da se izvede u ovoj zemlji, vrijedi i sad: „Liturgija” je vjerojatno najviše postignuće u suvremenoj historiji duhovne muzike u Srba, ali i Južnih Slavena, rad koji, otkad se ovaj narod izražava muzičkim tonom, ima sasvim zasebno mjesto u i dalje nesačinjenom kanonu sviju umjetnosti ovoga nesretnog prostora. Kanonu svjetovnom, laičkom to jest. U duhovnom, obrednom i formalno institucionalnom smislu, Mokranjčeva „Liturgija“ postala je službeni dio bogosluženja Srpske pravoslavne crkve. „Liturgija“ je napisana 1895. godine, u kontekstu tada mlade nacionalne srpske države, u velikoj slavenskoj i romantičkoj tradiciji svjetovnih kompozitora koji stvaraju religijsku muziku. Kao takvu, Mokranjac ju je zasigurno dijelom pisao na liniji uzora iz same središnje točke slavenskog svijeta, nadahnjujući se ruskim uzorima – ali samo do određene mjere i crte. Iza nje počinje distinkcija, ona koja odvaja naš, poseban svijet i zvuk.

Dvije najpoznatije liturgije posvećene istome svecu Istočne crkve napisali su veliki Rusi – prvu Čajkovski, petnaest godina prije Mokranjca i drugu, kasniju, Rahmanjinov. Razlike u odnosu na Mokranjčev magnum opus čujemo danas jasno. Ton i opseg kod Čajkovskoga su golemi, duboki kao bezdno, kao Rusija sama. Zbor ogroman, kao i uvijek, raspon glasova ide od silnog basa profonda – tog ruskog muzičkog potpisa – do solo soprana u najvišoj intonaciji – u čemu je metaforički izrečena namjera: sveobuhvatnost, neshvatljiva širina, eshaton. Rahmanjinov, iskusni liturgičar i kompozitor najljepših duhovnih kompozicija, uronjen u rusku metafiziku, među posljednjim je predstavnicima romantizma. U svoje doba već anakrona figura, kroz predromantiku i rusko srednjovjekovlje, moć njegove religijske muzike nadvila se nad grešnim svijetom više kao prijetnja nego kao utjeha.

Mokranjac, prisan je i intiman kao vršak lelujave i prijateljske svjetlosti svijeće oko koje se okuplja obitelj. Sve je toplo i blisko, maleno kao narod kojemu pripada. Kod Mokranjca ništa ne plaši, a sve diše mirom.

Gradeći svoje remek-djelo na dvije osnovne materije – na nekim principima romantizma, dakako, kao prvoj – on je uveo još nešto esencijalno – naš folklor. Napjeve Srba i Vlaha, mistični sastojak koji obogaćuje sebe sama, svoju narodnu posebnost, ali i ono po sebi najviše, metafizičko, univerzalno kršćansko.

Naprotiv, u ovim svjetovnim, kroz historiju često niskim mijenama i uvjetovanostima, Mokranjčevo je djelo ovdje, kao i gotovo sve ostalo, u najgora vremena odstranjeno za duga vremena. A kad je najgore prošlo, polako, tiho, suzdržano, onako kako se to ovdje radi preko tri decenije, počelo se vraćati. Moralo je, sve drugo bilo bi barbarizam. „Rukoveti“, čiji se treći dio inače zove „Iz moje domovine“, i drugi radovi manje, no dijelovi iz „Liturgije“, trajno izvođeni doslovno po čitavom svijetu i tada kad ovdje nisu više mogli, vratili su se ovdje i onima koji su ih prije strašnog loma najbolje i najdulje izvodili. No, začuju se Mokranjčevi radovi prošlih godina i na neočekivanim mjestima. Bez sumnje najpoznatiju, čudesnu pjesmu „Tebe pojem“, u Hrvatskoj izvode sve učestalije zborovi, pjevačka društva, amaterska i profesionalna, a snimio ju je između ostalih i zagrebački dječji zbor Zvjezdice. Najčešće, što nenaviknute može isprva zbuniti, pjevaju je dalmatinske klape. Jedna izvedba, ona klape Sveti Juraj, koja pripada Hrvatskoj ratnoj mornarici – izazov je višestruki za nas. Nad samim postojanjem ove verzije možemo se nakon svega postaviti različito. Iz prve možda i s nemalim udjelom razumljive zluradosti, što bi bio prirodan refleks. Možemo se i zamisliti, međutim, i pitati se mnogobrojna, beskrajno teška pitanja, a onda pokušati najprije sebi dati odgovore i zauzeti stav, relativizirajući sve, ili pak gorko i s boli odbiti pomirljivost spram simbolike koju takva izvedba nosi. Ovo je do svakoga od nas kako će se postaviti. Lakih odgovora nema.

Prošle godine „Liturgija“ je izvedena i u bazilici svetog Ante Padovanskog u Zagrebu. Pjevali su članovi čuvenog Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ u spomen velikog hrvatskog dirigenta Vladimira Kranjčevića koji ju je ranije mnogo puta izveo, pa je kako kažu, postala i njegov „zaštitni znak“ – „Liturgija“ što je, kako su u najavi rekli, „jedan od bisera duhovne glazbe“. Nigdje i nijednom prilikom ne kažu čije.

Prije dvije godine Mokranjčeve najpoznatije vokalne kompozicije izveo je i zbor HNK-a iz Osijeka na Božićnom koncertu u Vukovaru. Misli se naravno na Božić po gregorijanskom kalendaru, a ne po onom koji je revidirao Slavonac Milanković iz obližnjeg Dalja. Ovih dana, kad bi se moglo, poslao bih zbor da na istom mjestu opet ponovo izvede „Tebe pojem“. Tamo bi u mutnom i mučnom januaru najljepše sjala njena blaga svjetlost. Tamo je sad najviše treba.