Oni koji su imali privilegiju da odrastaju u Zagrebu – a pretpostavlja se da je tako bilo i u drugim većim gradovima Jugoslavije – u periodu najvišeg kulturnog uzleta u eri takozvanog visokog socijalizma, vjerojatno su dobili priliku da ih jednom, makar sa školom, povedu u teatar gdje se često izvodilo jedno sasvim izdvojeno muzičko i scensko djelo. Kao i sve klasično i važno što se iz domaće muzičke tradicije nalazilo na repertoaru u tom periodu, što se davalo konkretno ovdje kod nas u centralnoj instituciji kulture, zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu – opere „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca, „Nikola Šubić Zrinski“ Ivana pl. Zajca, „Đavo u selu“ Frana Lhotke, jednako kao i ovo posebno djelo o kojem ćemo govoriti, bilo je bazirano na našem folkloru i narodnoj muzici. Ipak, to po mnogočemu izdvojeno djelo je balet „Ohridska legenda“ kompozitora Stevana Hristića. A ono je takvo bilo i ne samo u granicama i muzičkom kanonu naše zemlje. Onako kako je ogledni pisac toga doba bio nobelovac Ivo Andrić, skulptor Ivan Meštrović, filmaš Saša Petrović, kako kod kuće, tako i u predstavljanju zemlje u inostranstvu, „Ohridska legenda“ bila je ogledni komad domaće primijenjene orkestarske muzike i jedno od najpopularnijih i najizvođenijih djela i u svijetu. Stvaralac je u spoju visoke kulture i tradicije zapadne klasične muzike s našim narodnim nasljedstvom uspio stvoriti nešto jedinstveno, jezikom razumljivim svijetu, a u isto vrijeme naše vlastito. Zbog toga, zbog takvog uspjeha Stevan Hristić bio je klasik već za života.

„Ohridska legenda“ bila je ogledni komad domaće primijenjene orkestarske muzike i jedno od najpopularnijih i najizvođenijih djela i u svijetu

Kad slušamo danas njegovu muziku, to i ne čudi. Najpresudnija stvar u svakoj umjetnosti je talent naravno, ali u Hristićevim djelima osjeća se neka neobična sigurnost pisanja i izraza, samouvjerenost koja kao da se čuje iza partiture. Ako bismo ovu radnu hipotezu stavili u sociopsihološki kontekst i porijeklo autora, to ne treba da čudi. Hristić je rođen (u Kraljevini Srbiji 1885.) kao pripadnik visoke građanske klase u jednoj od najstarijih beogradskih porodica – otac mu je bio ministar, diplomat i književni prevodilac Kosta Hristić (inače praunuk Tome Vučića-Perišića, „gospodara Vučića“, najmoćnijeg i najbogatijeg čovjeka Srbije u doba knjaza Miloša), a djed Nikola predsjednik vlade u doba kneza Mihaila. Kako to obično biva u takvim staležima i klasama, nakon generacija trgovaca, pravnika, političara i diplomata, takve će porodice u nekom od kasnijih pokoljenja, kad se loze i prilike kroz vrijeme pokažu kao stabilne, kao po pravilu roditi i umjetnika. Stevan Hristić bio je taj i takav potomak. Imućan i podržavan, školovan naravno vani, u Njemačkoj, kao jednoj od tri zemlje-kraljice klasične muzike, gdje je studirao kompoziciju, Hristić će se nakon povratka u domovinu razviti ne samo u najznačajnijeg srpskog kompozitora poslije Mokranjca (u čijoj će školi steći prva znanja), nego će, poput golemih slavnih svjetskih prethodnika, Verdija, Malera, Vagnera i Štrausa, postati i istaknut dirigent vlastitih djela (što je u klasičnoj muzici u posljednja dva stoljeća više izuzetak nego pravilo), kao što će postati i pedagog, muzički kritičar i izdvojena kulturna i društvena pojava, naročito u svome zlatnom periodu između dva svjetska rata. Tim više je, nota bene, impresivan i njegov status i pečat koji će dati novoj zemlji nakon 1945., u posljednjoj deceniji svoga života, a u prvoj deceniji Titove Jugoslavije.

Ali prije toga imao je postići neke neusporedive vrhunce.

Hristić će se nakon povratka u domovinu razviti ne samo u najznačajnijeg srpskog kompozitora poslije Mokranjca (u čijoj će školi steći prva znanja), nego će, poput golemih slavnih svjetskih prethodnika, Verdija, Malera, Vagnera i Štrausa, postati i istaknut dirigent vlastitih djela, kao što će postati i pedagog, muzički kritičar i izdvojena kulturna i društvena pojava, naročito u svome zlatnom periodu između dva svjetska rata

U svom razvoju u mladosti Stevan Hristić je mnogo putovao, kako mu je pripadnost klasi i dopuštala, po svijetu osluškujući, ili bolje rečeno aktivno slušajući, šta se događa u muzici u potezu od Pariza do Moskve. Po svom senzibilitetu on je zapravo kasni romantičar, što znači da je u godinama vlastitog formiranja već hvatao zadnji vlak s tim epohalnim muzičkim periodom koji je pokrio gotovo čitav devetnaesti vijek. U doba Hristićeve mladosti i učenja već je, međutim, dolazio novi zvuk koji upravo smjenjuje prethodni, paleta koja ide od impresionizma u Francuskoj, Malerove apoteoze i de fakto simboličkog vrhunca i kraja simfonijske muzike, do najradikalnijeg zaokreta u takozvanoj Drugoj bečkoj školi koja će raskrstiti s erom romantizma, erom osjećajnosti, narodnih i nacionalnih tendencija, onostranog, mita i priča, a u pravcu intelekta, razbijanja forme i odmaka od tradicije. Stevan Hristić kao da zna da te novotarije nisu aplikabilne u Srbiji kojoj nedostaje da se makar sa zakašnjenjem razvije skoro čitav jedan stil koji će kroz devetnaesti vijek koristiti ono najvažnije: narodnu muzičku tradiciju kao inspiraciju i, kako jedan hrvatski kritičar za Hristića reče, „nacionalnu boju“. U dolazećim vremenima, ta će tradicija muzički, duhovno ali idejno, čak ideološki, biti nužnost i vodilja u Hristićevom muzičkom razmišljanju, komponiranju i izvođenju vlastite muzike. Pogotovo nakon gotovo kataklizmičnih dimenzija gubitaka koje će mala Srbija proći uskoro potom.

Nakon Velikog rata, Beograd kao glavni grad nove, prve zajedničke države Južnih Slavena ima potrebu stvaranja institucija u svemu, pa tako i muzici, kao i umjetničkih djela koja će odražavati to novo zajedništvo pod istim krovom. U smislu prvoga, Hristić je jedan od osnivača Beogradske filharmonije i njen prvi šef-dirigent, kasnije dirigent Beogradske opere, a u novoosnovanoj Muzičkoj akademiji među prvim je i onda redovnim predavačima (predmet: kompozicija), zatim i rektor – ovo posljednje čak i u okupiranoj Srbiji. Neobično je, s obzirom na saznanja o tome kako su prošli mnogi umjetnici koji su radili za vrijeme okupacije, da Stevan Hristić izgleda ne samo da nije imao problema zbog toga nakon oslobođenja, nego je poslije rata dalje avansirao, već 1945. osnivajući Udruženje kompozitora Srbije i Saveza kompozitora Jugoslavije, a u dramatičnoj 1948. postat će i član SANU. No, to je samo ovaj društveno-kulturni aspekt njegove biografije. Muzički rad kao najbitniji ostaje izuzetna konstanta. Njegova ne tako brojna, ali fascinantno raznovrsna (a nikako svaštarska) djela istinski su i neusiljeni klasici, voljeni dugo vremena i širom nekadašnje Jugoslavije, a u Srbiji u neprekinutom kontinuitetu već tolike decenije, odnosno uskoro i puno stoljeće od nastanka njegovih ključnih radova.

Neobično je, s obzirom na saznanja o tome kako su prošli mnogi umjetnici koji su radili za vrijeme okupacije, da Hristić izgleda ne samo da nije imao problema zbog toga nakon oslobođenja, nego je poslije rata dalje avansirao, već 1945. osnivajući Udruženje kompozitora Srbije i Saveza kompozitora Jugoslavije, a u dramatičnoj 1948. postat će i član SANU

Za to ima razlog. Komunikativnost rukopisa, mekoća tema, lajtmotiva i njihova obrada kroz simfonijsko razrađivanje, prokomponirani dijelovi i brojevi, i najvažnije – prepoznatljivost narodnih, južnoslavenskih, makedonskih i srpskih melodija uklopljenih u veću orkestarsku i simfonijsku cjelinu koje čine posebno sazvučje koje je u isti čas na liniji neoromantike i nekih suvremenijih tadašnjih škola tonalnosti. Ali i nešto što je samo ovdašnje, naše. U konačnom zbiru ne može se promašiti odakle je muzika koju Stevan Hristić piše, u njoj će svaki stručnjak i bolje obrazovan slušalac lako čuti gdje je nastala. To je njena najveća vrijednost. On je ovoj kulturi dao muzički prepoznatljiv simfonijski rukopis. Takvih kojima je to pošlo za rukom ima šačica svega, jedva nekolicina, što Hristićev opus čini još važnijim.

Zanimljivo je kako zvuči i kako nam je zvučala i tada, prije više od četrdeset godina, njegova muzika, ona iz najpoznatijeg djela, iz „Ohridske legende“: u njenoj samoj uvertiri, u prvim blagim tonovima uvoda, inteligentno se igra samo pentatonskom skalom – osnovom i zajedničkim sadržateljem doslovno svih narodnih muzika svijeta – i mada je kasniji simfonijski razvoj motiva mek i ljubak, danas se naročito čuje koliko muzika odslikava neposredno mjesto gdje je napisana i gdje se najprije izvodila. U tome ona ima nešto trajno tajanstveno, a u tamnim tonovima i mrkim odbljescima kao da se zrcalila s prostorom koncertne sale, s drvetom obloženom dvoranom Kolarčeve zadužbine. To je tadašnji Beograd, grad društvene i svake druge moći, velik, na momente prijeteći zbog tolike koncentracije moći, i u vrijeme prve i naročito druge Jugoslavije za Hristićevog života. Ali i Beograd jednako tako prisan kao centralno mjesto i točka gdje se skuplja i daje nešto novo, kao suma, svih glavnih i bitnih silnica naše kulture.

To se vidi i metaforički i kroz operu „Suton“ iz 1925., rađenoj po motivu Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije“, po onom strašnom drugom dijelu i činu drame, rasapa i dekadencije (u svakom smislu) gosparske patricijske familije, teksta u kojem je konte Vojnović nasuprot romantike Hristićeve simbolistički napisao svoj antologijski i neprolazni tekst, međaš svih naših dramskih tekstova. Otud je naglašen recitativ u odnosu na melodioznost kompozitorovu, a lajtmotiv muzički prati motiv naslova i čuvstva prirode, sutona, motiva sasvim simbolističkog ponovo. Uzevši imena autora i vanjski kontekst ove opere, ona se čita i kao metafora Aleksandrove Kraljevine SHS u sastavnicama: projugoslavenski orijentiran grof Vojnović, Dubrovnik kao simbol kontinuiteta srpsko-hrvatskog i slavenskog i u novoj državi, i beogradski kompozitor koji tonom obuhvaća i natkriljuje sve, dajući tome zvučnost i kroz nju simboliku nove nacionalne kulture, ali i države koja i kakva do par godina ranije nikada nije postojala.

Interesantna je stvar uopće s datiranjem Hristićevih djela, naročito s ovim najpoznatijim koje ovdje tematiziramo, s „Ohridskom legendom“. Iako je ona, rekli smo, vrijedila i figurirala kao ogledno mjesto muzike socijalističke Jugoslavije, kao djelo za pokazivanje spoja (nad)nacionalnog osjećaja – otud Ohrid i Makedonija kao „neutralni“, neproblematični, svejugoslavenski toposi – nešto je u njoj djelovalo kao starije, već ranije napisano. I zaista, kao što je na drugačiji način kod „Ere s onoga svijeta“, nažalost, zauvijek ostao zapah endehazijskog prisvajanja i fašističkog, arhetipskog „nacionbildunga“ u rekontekstualizaciji ovoga inače divnog djela, iako mu je premijera bila u Kraljevini Jugoslaviji, tako je i „Ohridska legenda“, mada je premijera datirana na simbolički datum 29. novembra 1947. (i za koju je, što je bitan i dodatan simboličan kuriozum, kostimografiju radila Milica Babić, buduća Andrićeva supruga), izvođenje prvoga čina imala je još 1933., dakle, u prvoj Jugoslaviji. Ova ambivalencija na gotovo mistički način upisana je u Hristićevo najpoznatije djelo i uzbudljivost njegova jeste bila i u toj dvostrukosti pripadnosti, kulturološke i ideološke. Tako rade mnoga velika, fundamentalna djela, uostalom – gotovo nijedno kao da ne može bez traumatskog udjela povijesti i ideologije. Odnosno kompleksnije još ovdje – pogotovo što se radilo o srpskom kompozitoru u čijem se najvažnijem djelu osjećala i trajno ostala naslućena čak mogućnost pokušaja neke vrste jugoslavenske sinteze, pokušaja fiksiranja posebne jugoslavenske civilizacije.

„Ohridska legenda“, mada je premijera datirana na simbolički datum 29. novembra 1947., izvođenje prvoga čina imala je još 1933., dakle, u prvoj Jugoslaviji. Ova ambivalencija na gotovo mistički način upisana je u Hristićevo najpoznatije djelo i uzbudljivost njegova jeste bila i u toj dvostrukosti pripadnosti, kulturološke i ideološke

U tom smislu je i pitanje ambivalentnosti datacije kompozicija, u čemu je Stevan Hristić zapravo bio velemajstor, stvarajući djela koja su nas „varala“ i zbunjivala svojom impliciranom starošću, a iz toga i pitanja autentičnosti. Najzanimljivije i najduhovitije, u radu u kojem kao da nas vuče za nos i zbunjuje naše predodžbe, izdvaja se u tom pogledu još jedno djelo, zaista posebno. U vrijeme Jugoslavije, naime, gotovo da nije bilo kulturnoumjetničkog društva, naročito onih najpoznatijih iz Srbije i Beograda, koje u tipičnim folklornim spletovima od vrste „Pesmom i igrom kroz Jugoslaviju“ nije imalo i izbor južnosrpskih, ili sinegdohom rečeno „vranjanskih“ kola, onih gdje se najviše osjećao još prisutni traumatski Orijent. Jedan splet za mali orkestar redom bi i po pravilu izazivao uzbuđenje i zagrcnutost od naše publike, pa do svih točaka svijeta gdje se izvodio – a izvodio se zaista svuda, i u mnogo većem svijetu nego što je danas. Počevši od sedamosminskog otvaranja sa zborskim izvođenjem „Šano dušo“, s neprestanim i harmonski neočekivanim dursko-molskim izmjenama, kroz „Otvori mi belo Lenče vratanca“, pa preko „sa-sa“ ritma, turskog kola, gdje već naglašeni duvači podižu glisandima  istočnjačkim kvartama zvuk što se do danas čuje po srpskim ulicama i proslavama, pa jedan čoček s klarinetskim solom, nakon čega ulazi radostan „tutti“ orkestra. I onda se pojačava intezitet i dinamika, u devet osmina i uvodom „Niške Banje“, s varijacijom, sve uzbudljivo, moćno, veličanstveno u aranžmanu i orkestraciji. I onom zapanjujuće dramatskom i dertovskom temom pretposljednjeg čočeka, u kom kad orkestar iz mola pređe u dur, teško je ne osjetiti nešto strašno i blistavo u svemu, pripadnost, pa makar čovjek bio i odavde, s najzapadnijeg dijela našeg lebensrauma.

Da se poslije toga spleta, ili kako bi Amerikanci rekli „medlija“, upitao običan svijet kakva je ovo muzika – najveći dio bi odgovorio „narodna“. I bio bi dijelom u pravu. Motivi su zaista narodni. Ali ovaj splet imao je svoje ime: „Vranjanska svita“ i u ovakvom jedinstvenom izboru, poretku, sekvencama melodija, motiva, ritmova, kola, orkestracije, tu je svitu sastavio i raspisao Stevan Hristić.

Klasična muzika je domen i hijerarhija velikih imena i velikih pojedinaca. Hristićev najrašireniji i najtrajniji rad prešao je u percepiji zajednice u predjele i duhovne teritorije narodnog, folklornog, što će reći bezimenog, a iz toga i u nešto što pripada svima. Stručnjaci i specijalisti znat će naravno čije je, a narod će misliti da je narodno. Na toj razmeđi između visoko ličnog, individualnog umjetničkog muzičkog čina i djela koje je ušlo u kolektivnu svijest, ostaće trajno da struji i oblikuje našu kulturu ime Stevana Hristića, dok nas god bude bilo.

Hristićev najrašireniji i najtrajniji rad prešao je u percepiji zajednice u predjele i duhovne teritorije narodnog, folklornog, što će reći bezimenog, a iz toga i u nešto što pripada svima

Ove godine pada šezdeset i pet godina od smrti kompozitora. Ako zbog raznih problema, od novca do akulturalizacije u Srbiji, odnosno brisanja iz kulturnog naslijeđa u ostalim dijelovima nekadašnje zemlje, „Ohridska legenda“ nema više onaj status kakav je imala, „Vranjanska svita“ naprotiv kao da nikada nije bila jača, sada kad pripada opet samo jednom narodu. Odatle ona se sve više ponovo širi ka ponovo probuđenim i donedavno samovoljno od srpske kulture odbijenim krajevima i zemljama. Ovaj put voli se ova muzika bez retorike, kompromisa, bez pristojnosti ili osjećaja zabranjenog voća, ovaj put voli se kao nasušna potreba onih koji su osiromašili i bili lišeni nečega što je i njima pripadalo, a trebalo je pripadati i mlađim generacijama, da ih nisu zakinuli silom.

Možda je u tome najveća snaga i trajnost, najmoćnije naslijeđe ovoga srpskog, ali i bez sumnje svejužnoslavenskog kompozitora.