Tog 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić gradu održano je prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojem su udareni temelji novog uređenja BiH kao buduće republike u sastavu nove velike države Jugoslavije. Osamdeset jednu godinu kasnije ovaj događaj na području BiH izaziva velike kontroverze i političke trzavice. Dok jedan dio zemlje, pretežno kantoni sa bošnjačkom većinom u Federaciji BiH, ovaj datum slavi kao „dan državnosti“, u Republici Srpskoj nema nikakve proslave, a slična situacija je i u dijelovima FBiH gdje većinski žive Hrvati. BiH nema jedinstveni zakon o praznicima i tu svaka priča o eventualnoj zajedničkoj proslavi pada u vodu. Drugi ugao su političke konotacije cijele priče, pa u Sarajevu tvrde da su 25. novembra udareni temelji današnje BiH, a iz Banjaluke odgovaraju da su ti temelji srušeni 1. marta 1992. godine kada je održan referendum za izlazak BiH iz zajedničke države.
I neće se po tom pitanju ništa promijeniti u ovoj zemlji ni u narednim decenijama. To, međutim, ne znači da zasjedanje ZAVNOBiH-a nije važan istorijski događaj, a među nekoliko fotografija zabilježenih tog dana u Mrkonjić Gradu svakako je jedna od onih prepoznatljivijih ona na kojoj se jedna djevojka obraća prisutnima. Ta djevojka je Rada Vranješević, delegat, učesnica NOB-a, partizanka, potonji narodni heroj.
Živjela je samo 26 godina, ali u taj kratak životni vijek stalo je „brdo istorije“. Rođena je 1918. godine, i to 25. maja, baš na datum koji je u SFRJ proslavljan kao rođendan Josipa Broza Tita (iako je službeno rođen 7. maja).

Radino rodno mjesto je selo Rekavice nedaleko od Banjaluke. Rođena je u svešteničkoj porodici. Osnovnu školu završila je u Glogovcu kod Prnjavora, nižu gimnaziju u Derventi i Banjaluci, nakon čega je upisala učiteljsku školu u Banjaluci iz koje je izbačena zbog svojih „ljevičarskih shvatanja“. Školovanje nastavlja na trgovačkoj akademiji i približava se SKOJ-u, zbog čega ponovo biva izbačena iz škole. Seli u Skoplje gdje 1939. završava školovanje, sve vrijeme bivajući politički aktivna u ljevičarskim krugovima. Po povratku kući godinama ne može da dobije posao, pa neko vrijeme živi sa roditeljima. Slijedi odlazak u Beograd, gdje dobija posao u Savezu nabavljačkih zadruga državnih činovnika. Stupa u kontakt sa aktivistima Komunističke partije i počinje da učestvuje u raznim akcijama, od demonstracija do rasturanja letaka. U partiju je službeno primljena sredinom 1940. godine. Ni hapšenje u režiji lokalnih vlasti nije ju poremetilo. Nakon izlaska iz pritvora radi zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom na rasturanju partijskog materijala. Radin zadatak bio je dostavljanje tih materijala u Crnu Goru, pretežno u Nikšić, pa je na taj način bila veza između beogradskih i crnogorskih komunista.
Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u Beogradu, ali veoma brzo bježi iz okupiranog grada i prebacuje se do rodne Banjaluke, gdje odmah počinje da radi na jačanju lokalne partijske organizacije. Od maja do septembra boravi u Banjaluci i okolini, a zatim se prebacuje na prvu slobodnu teritoriju u ovom kraju, rejon Podgrmeča i postaje sekretar lokalnog komiteta partije. U Banjaluci je, valja i to reći, intenzivno radila na aktivaciji žena u Narodnooslobodilački pokret, a pojedini istoričari su zabilježili da je u to vrijeme često grad obilazila pokrivena nikabom, u maniru muslimanki, što je svakako posebno zanimljiv detalj imajući u vidu da potiče iz svešteničke porodice.
Važno je napomenuti da je Rada Vranješević, prema svjedočenjima istoričara, bila ozbiljan intelektualac. Dio takvog karaktera naslijedila je iz porodice, najviše od oca, ali i od majke Anđe, te ujaka Branka Zagorca, koji je 1914. godine učestvovao u sarajevskom atentatu, te sestre Nevenke koja je bila učiteljica. Karakter je nadogradila partijskim djelovanjem od kojeg nije odustala do kraja života.
Bila je jedna od glavnih osnivača Antifašističkog fronta žena (čuveni AFŽ) BiH koji ju je delegirao za člana ZAVNOBiH-a 25. novembra u Mrkonjić Gradu. Na zasjedanju je održala kratak, ali srčan i efektan govor, nakon kojeg su uslijedile čestitke brojnih delegata.
Ostala je na tom području i nakon zasjedanja. Naredne mjesece provela je u Drvaru, gdje je dočekala veliki njemački desant. Ujutro, 25. maja, na njen rođendan uhvatili su je njemački padobranci. Odmah je sprovedena u logor kod Šobića groblja u Drvaru gdje je osam časova mučena na najsvirepiji način. U jednom momentu koristi nepažnju čuvara, bježi iz logora, ali nije uspjela da stigne do obližnjeg vrbaka. Njemački rafali prekinuli su joj život. Pokopana je na mjestu pogibije, a nakon oslobođenja njeni posmrtni ostaci prenijeti su na Partizansko groblje u Banjaluci. Za narodnog heroja proglašena je 1951. godine. Dom za nezbrinutu djecu u Banjaluci danas nosi njeno ime.