Od smrti Branka Ćopića ove, 2024, navršilo se tačno 40 godina. Godišnjica je obilježena širom regiona uz prigodne poruke, priredbe, pokoji novinski tekst, svakako u obimu manjem nego što je ovaj naš veliki književnik zaslužio. U moru tih aktivnosti svakako vrijedi izdvojiti najavu snimanja serije posvećene Ćopiću. Uradiće to Nikola Kolja Pejaković, autor trilogije koja sadrži uspješne serije „Meso“, „Kosti“ i „Koža“, djela koja su na veliku scenu izbacila grad Banjaluku kao mjesto zbivanja. Nakon najave jedini logičan zaključak je bio da se baš zgodno namjestilo da jedan Banjalučanin snimi seriju o jednom od najvažnijih književnika koji potiče sa prostora Bosanske krajine, piscu zbog kojeg se u bivšoj Jugoslaviji znalo gdje je Banjaluka, ali i osobi od koje je ista ta Banjaluka svojevremeno okretala glavu. Radni naslov serije o Ćopiću je „Jeretičke priče“, a do pomenutog okretanja glave došlo je upravo zbog teksta „Jeretička priča“ koji je Branko objavio 1950. godine u Književnim novinama u Beogradu.

Podsjećanja radi, Ćopić je tokom burnog djetinjstva i rane mladosti, jedan dio života proveo u Banjaluci gdje je pohađao učiteljsku školu. Rođen je nešto dalje od najvećeg grada Republike Srpske, u Hašanima, na obroncima Grmeča 1. januara 1915. godine. Njegov kompletan opus ostao je obilježen događajima iz mikrokosmosa zvanog Bosanska krajina. Najviše je pisao o običnim ljudima, njihovim sudbinama, srećama i tragedijama, vješto dovodeći događaje iz njihove svakodnevice na najviši književni pijedestal. Neki detalji iz odnosa njega i Banjaluke protekle četiri decenije ostali su u drugom planu, a jedan se tiče progona koji je doživio nakon objave „Jeretičke priče“, teksta koji se uopšte nije svidio tadašnjim vlastodršcima.

„Tajna policija pratila je svaki njegov korak. Dojučerašnji prijatelji, kolege i saborci okretali su glavu kada bi ga sreli. Javnost je brzo i olako posumnjala u njegove ljudske i literarne kvalitete, iako svi imaju i oči i dušu da sami posvjedoče o istinama i lažima društva kojem pripadaju. Da od njega peru ruke i okreću glavu Branko je doživljavao i u Banjaluci, tu gdje je nekada išao u školu i gdje mu danas slave ime i djelo“, zapisao je prije nekoliko godina banjalučki profesor Đorđe Vuković.

Danas u Banjaluci nema ni slova koje podsjeća da je taj grad nekad bio dio zemlje u kojoj je vladao onaj koji je naredio progon Ćopića. Na Josipa Broza Tita ništa više ne podsjeća u gradu na Vrbasu, dok Branko ima neke svoje kutke. Da li je to dovoljno da se Banjaluka oduži jednom od svojih najvećih sinova? Sigurno nije. Ali svakako i to što postoji treba da ostane zabilježeno.

Zvuči nevjerovatno da je Branko Ćopić ulicu u Banjaluci dobio tek nedavno, prije desetak godina, u naselju Borik, nedaleko od sportske dvorane. Koliko sve to zvuči nevjerovatno svjedoči i podatak da su lokalne policijsko-pravosudne snage godinama prije nego što je Branko uopšte dobio ulicu imale velikih problema da suzbiju cijeli koloplet fiktivnih firmi koje su bile prijavljene na adresama u ulici Branka Ćopića u Banjaluci koja praktično nije postojala. Vispreni kriminalci su koristili činjenicu da nikome normalnom ne bi moglo da padne na pamet da u Banjaluci ne postoji ulica posvećena Ćopiću, pa su svoje „radnje“ prijavljivali poreskim i drugim upravama izbjegavajući na taj način da dobijaju račune za plaćanje raznih dažbina i drugih obaveza.

Drugi zanimljiv detalj tiče se spomenika koji danas stoji u dvorištu Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Riječ je, naime, o spomeniku koji je do posljednjeg rata na području Jugoslavije bio postavljen u Ćopićevom rodnom gradu – Bosanskoj Krupi. Nakon što je tokom ratnih dejstava taj grad pao u ruke „neprijateljske strane“, jedan od mještana je spomenik spakovao sa svojim stvarima i dovezao ga u Banjaluku. Ime tog čovjeka je Ilija Bundalo. Desetak godina skulptura je stajala u njegovoj pilani u Mahovljanima, nedaleko od grada, ali 2006. Bundalo je stupio u kontakt sa Fondacijom „Branko Ćopić“, inicirao obnovu spomenika, što su uradili vajari Dragoljub i Miodrag Dimitrijević da bi u konačnici, krajem iste godine, spomenik završio na pomenutoj lokaciji.