13. februara ove godine umro je pjesnik Petar Gudelj. Rođen u Dalmatinskoj zagori, na pola puta između Imotskog i Zagvozda, 1933. godine, ključne godine života proveo je u Beogradu. Taj njegov beogradski period je i vrijeme kad je napisao svoje najvažnije pjesme. U Beograd je Gudelj došao da studira (svjetsku književnost) i u Beogradu je živio do 1990, dakle skoro četrdeset godina.

Ako se piše o pjesnicima, njihovi stihovi važniji su od njihove biografije. Kad se pomene Petar Gudelj, ja se najprije sjetim njegove poeme „Štit“. Postoje u toj poemi dvije čudesne tercine:

„Zapaliti oči.

Zapaliti ruke.

Zapaliti krv.

 

Biti trešnja.

Jan Palah.

Bajam u cvatu.“

Gudeljevu poemu „Štit“ objavila je 1978. godine mostarska Prva književna komuna. Fragment koji ovdje navodimo i koji ćemo pokušati da analiziramo funkcioniše, međutim, i izvan kontekste cjeline poeme, funkcioniše, dakle, kao zasebna (nezavisna) pjesma.

Pjesma se sastoji iz dvije strofe: dvije tercine. Na kraju svakog od šest stihova je tačka. Šest tačaka jedini su interpunkcijski znaci u pjesmi. Sva tri stiha prve strofe počinju istim infinitivom: zapaliti. Objekat se, međutim, mijenja: oči, ruke, krv. Prva dva stiha imaju po šest slogova, treći ima pet. Prvi stih druge strofe, četvrti stih u pjesmi, takođe, počinje infinitivom: biti. Ovaj stih ima četiri sloga. U petom stihu nema glagola i samo su tri sloga. Svaki od prvih pet stihova ima po dvije riječi. U šestom stihu ponovo nema glagola, ponovo je tu pet slogova, no prvi put imamo tri riječi.

Čarolija pjesme na prvi pogled se krije u relaciji između prve strofe i pretposljednjeg stiha. Slutnju banalnog metaforskog korištenja glagola iz prve strofe, pretposljednji stih pjesme pretače u šok doslovnog značenja i u konkretnu stvarnost. Jer Jan Palah ne samo da se (doslovce) zapalio u dvadeset i prvoj godini života, nego su i njegovi posmrtni ostaci pet godina kasnije ekshumirani i kremirani od strane čehoslovačke tajne policije, a bez dozvole i suglasnosti Palahove porodice.

Jana Palaha u ovoj pjesmi „grle“ trešnja i bajam. Zašto baš trešnja i bajam? Odgovor je možda u pjesmi „Cvijeće“ pjesnika Antuna Masle iz Orašca kod Dubrovnika u kojoj se kaže:

„Rodio sam se u travi, u cvijeću.

U djetinjstvu mi je pod prozorom

krvava ruža cvjetala, a još prije nje ružičasta breskva,

a prije breskve

bijeli bajami i trešnje.“

Trešnje i bajami prvi cvjetaju. I cvat im brzo nestaje. Zato baš oni grle Jana Palaha.

Riječ „bajam“ Alija Isaković navodi u svom rječniku karakteristične bosanske leksike. Kao izvore navodi građu za „Narodno blago“ Mehmed-beg Kapetanović Ljubušaka, Aliju Nametka, Hamida Dizdara, Husejna Đogu, Škaljićev rječnik „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku“, te Petra Šegedina. Na kraju je i opaska da kod riječi „bajam“ u „Rečniku“ Matice srpske stoji badem.

U jednoj novijoj hrvatskoj enciklopediji („Enciklopedija, opća i nacionalna u 20 knjiga, Pro leksis, Večernji list, Zagreb 2005.) nema natuknice „bajam“, a uz natuknicu „badem“ stoji sljedeće objašnjenje: „badem (Prunus amygdalus), bajam, mendula, voćka iz por. ruža (Rosaceae). Doseže visinu od 8 do 10 m, šiljastih je i blago nazubljenih listova, cvjetovi bijeli ili ružičasti. Plod je koštunica: u tvrdoj koštici nalazi se velika i vrlo uljevita sjemenka. Potječe iz Sirije, odakle je još u starom vijeku prenesen u zemlje Sredozemlja, gdje se odomaćio, pa tako i u nas. Dobro podnosi sušu. Podvrste su gorki b. (sadrži cijanovodičnu kiselinu, rabi se u pučkoj medicini kao sedativ, kod neuralgija) i slatki b. (rabi se za kolače, a ulje u kozmetici).“

Srce pjesme zapravo je u riječi „bajam“. „Badem u cvatu“ ubio bi pjesmu. Bajam je u isto vrijeme i imenica, i oblik prezenta glagola „bajati“ u prvom licu jednine. Jer Petar Gudelj svojom pjesmom baja! (Ivan Lovrenović u eseju „Petar Gudelj ili znanje planine“ u Gudeljovoj  poeziji prepoznaje, među ostalim, „pučka bajanja i bugarenja“.) I zato nije slučajno da svi Isakovićevi izvori za riječ „bajam“ (kao i citirani Masle)  potiču iz istog hercegovačko-dalmatinskog areala, jednog – kako bi kazao Lovrenović – cjelovitog mediteransko-balkanskoga svijeta.

Gudelj ovdje pjeva o plamenu u očima, o gorućim rukama, o vreloj krvi; pjeva o trešnji, o rascvjetalom bajamu, o Janu Palahu. Svi glagoli u pjesmi su u infinitivu, a ovaj zvoni imperativno, mladalački imperativno.

Ovo je, dakle, pjesma o mladosti, bajanje o mladosti, pjesma o onom dijelu života koji Palahov sunarodnjak Kundera naziva „lirskim dobom“.