Istraživaču povijesti svakodnevice običnog stanovništva Istre, njezinih radnika, seljaka i obrtnika u periodu po završetku Drugog svjetskog rata i konačnog priključivanja istarskoga poluotoka hrvatskom i jugoslavenskom državnom okviru, nezaobilazan je susret s radom Žike Tasića koji je, provevši većinu svog života u Labinu, postao jedan od najplodnijih i najprepoznatljivijih foto-kroničara ovoga područja. Rođen kao Živojin Tasić 20. decembra 1925. godine u središnjoj Srbiji, u selu Kusadak kod Smedereva, još u ranoj mladosti počeo se zanimati za fotografiranje, odlučivši se za izučavanje za fotografa u zanatskoj školi koja je tada djelovala u Kragujevcu. Odmah po završetku ovog školovanja dobio je zaposlenje u kragujevačkom foto-studiju „Vera“ putem kojega se, budući da je ovo bilo vrijeme najžešćih sukoba Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, povezao s lokalnim partizanskim jedinicama koje su upravo ovom studiju dugovale jedan od najopsežnijih do danas očuvanih foto-elaborata o životu srpskih partizana u borbi i razonodi. U takvim okolnostima, godine 1944. Žika Tasić se i osobno pridružuje partizanskoj vojsci.

Okončanje rata omogućilo mu je napredovanje unutar struke, budući da je tada došao u Beograd gdje je unutar kinematografskog poduzeća „Avala film“ dobio zaposlenje na funkciji voditelja Centralnog filmskog laboratorija, prilikom čega je 1947. godine sudjelovao i u kreiranju filma „Slavica“ redatelja Vjekoslava Afrića, prvog cjelovečernjeg filmskog ostvarenja na prostoru Srbije i Jugoslavije. Ipak, na ovoj se poziciji nije dugo zadržao, već se odlučio za mirniji život, preselivši se 1952. godine u Istru, u naselje Rabac kod Labina da bi u samom starom gradu Labinu, na glavnom gradskom trgu u kući koja je nekad pripadala imućnoj staroj labinskoj obitelji Lius iz koje su potekli brojni intelektualci i pomorci, otvorio privatni fotografski studio „Foto Tasić“. U ovim će prostorijama Tasićev obrt djelovati i fotografskim objektivom bilježiti velik broj labinskih obitelji u različitim prigodama sve do druge polovice 1960-ih godina kada se ova zgrada, kao i čitava gradska četvrt Santa Caterina urušila zbog neplanski izvođenog iskapanja ugljena ispod starih gradskih zidina.

U takvim okolnostima, Žika Tasić bio je primoran pronaći novi prostor za svoj studio, smjestivši ga ovaj put u Podlabinu, novosagrađenom dijelu grada naseljenog uglavnom obiteljima rudarskih radnika, na središnjem mu Titovom trgu, danas preimenovanom u Trg labinskih rudara. Nastavivši se s ovog mjesta baviti fotografiranjem i kao poslom i kao hobijem čitav svoj život, Tasić je kroz radni vijek na svojim uracima zabilježio gotovo cjelokupno stanovništvo Labinštine prilikom različitih obiteljskih svečanosti, te zgoda iz svakodnevnog života, posjećivao radničke četvrti i bilježio njihovu svakodnevicu, ali i fotografirao posjete domaćih i stranih političkih dužnosnika gradu, zbog čega ga se s pravom može smatrati najvećim dokumentarnim svjedokom razvoja Labina sa širom okolicom kroz čitave pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća. Početkom 1990.-ih Žika Tasić odlazi u mirovinu, a njegov obrt nasljeđuje sin Rajko koji ponovno seli posao u staru gradsku jezgru, u prizemlje zgrade odmah uz gradsku ložu, no ovaj je foto-studio bio primoran ugasiti se već nakon nekoliko godina. Žika Tasić, povučen u mirnom obiteljskom životu, umire u Labinu 27. jula 2008. godine, u 83. godini života.

Žika Tasić bio je najveći dokumentarni svjedok razvoja Labina sa širom okolicom kroz čitave pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća

Iako je od njegove fotografske baštine, glede ukupne količine uradaka, do danas očuvan i dostupan njezin relativno malen dio, čemu je pridonijela i činjenica da je Tasić u svojoj skromnosti rijetko potpisivao svoja djela, i ta je količina dostatna za prepoznavanje vrijednosti koje Tasićev rad ima za lokalnu povijest istarskoga kraja. Iz tog je razloga i Narodni muzej u Labinu svojedobno organizirao izložbu njegovih fotografija snimljenih radi oblikovanja razglednica Labina, Rapca, Svete Nedelje, Tonarice i Čepića, a koje je Žika Tasić prodavao unutar svog studija. Sva ova fotografska ostvarenja krasi zajednička osobina tamno sivih tonova s bijelim obrubom kojima se iščitava Tasićev prepoznatljiv autorski stil koji, usprkos ne uvijek do kraja izoštrenom fokusu, svjedoči o vremenu 1950-ih, onom u kojem na tržištu još nisu bile dostupne kvalitetnije, raznovrsnije i, zbog velike naklade, jeftinije kartoline koje su kasnije postale standard u svojoj branši.

Ipak, kao svakako najpoznatiji dio rada Žike Tasića ističe se ciklus crno-bijelih fotografija snimljen u rudarskoj jami Podlabin 3. februara 1964. godine kada je Tasić odlučio osobno nazočiti jednoj smjeni u rudniku ne bi li zabilježio njezinu uobičajenu rutinu, te na taj način bolje upoznao životne okolnosti tisuća svojih sugrađana koji su za život zarađivali u istarskim ugljenokopima Raša. Jednaku pažnju Tasić je pritom posvetio portretiranju rudara u različitim okolnostima kao i fotografiranju strojeva snimljenih na površini zemlje. Ovaj niz fotografija savršeno upotpunjuje sliku o životu istarskih rudara omogućujući današnjem promatraču da joj se približi u puno većoj mjeri no što bi mu to bilo moguće tek iz arhivskih statističkih podataka o količini i kvaliteti iskopanog ugljena, budući da su iz njih podjednako vidljive i tehnologije rudarenja, te organizacija rudničkog industrijskog kompleksa sredine prošlog stoljeća (posebno vrijedno zbog toga što su strojevi prikazani na fotografijama uništeni početkom 1990-ih godina), baš kao i fragmenti brojnih ljudskih sudbina labinskih rudara čiji su životi bili obilježeni mukotrpnim radom. Uz njihovu važnost za dokumentiranje povijesti radništva, neosporan je, dakako, i umjetnički aspekt vrijednosti ovog niza utemeljen na vrlo kvalitetnom kadriranju, te osjećaju za kompoziciju kojom se naglašava iscrpljenost, ali i ponos labinskih rudara.

Većina javno dostupnih Tasićevih fotografija, pa tako i one s motivima rudara, danas se čuvaju u fundusu Pučkog otvorenog učilišta Labin u sklopu labinskog Narodnog muzeja. Tijekom 2023. godine od njih je načinjena zasebna izložba naslovljena „Žika Tasić: Svjedok vremena“ koja je dosad gostovala u slavnom rudarskom mjestu Banovići u BiH, gradu Baja u Mađarskoj, baš kao i u Sisku, te u Zagrebu, u Tehničkom muzeju „Nikola Tesla“ gdje se posebno uklopila s dijelom stalnog postava koji čini model rudnika u prirodnoj veličini, duljine oko 300 metara. Ipak, neka cjelovita izložba ili monografija koja bi objedinila život i rad Žike Tasića sa svim elementima njegova fotografskog interesa tek bi trebala biti uobličena.