Kad smo kretali Tomićevom ulicom na Uspinjaču, da bismo na Gornjem gradu došli do još jedne od najvažnijih točaka naših zagrebačkih mladosti osamdesetih godina, u katakombe čuvenog kluba u Habdelićevoj ulici, trebalo je preći preko Jezuitskog trga. Tu bi nas na kamenom postolju dočekala dramatska skulptura gole muške figure u bronci, što sjedi na stijeni i bori se s golemom zmijom kojoj iz razjapljenih usta teče mlaz vode koja se ulijeva u mali bazen čineći tako vodoskok. Borba je djelovala zastrašujuće, naročito u baroknom marijaterezijanskom okruženju starih zgrada i kuća Griča koje su skulpturu okruživale.

A ako bi čovjek u ono doba još imao sreću i da nekad putuje u glavni grad države, pa prošetao Kalemegdanom, spazio bi lako i začudio se što usred centralnog i najvećeg beogradskog parka vidi potpuno istu skulpturu. Poslije smo tek saznavali da je obje radio isti kipar, dakako. To što se identična skulptura u dva grada različito zove, što ima drugačiji naslov, s vremenom je sve više pridodavalo teškim i nelagodnim ironijama koje su se između dva grada u sljedećim godinama i decenijama samo množile. Ime zagrebačke skulpture od jedne je riječi – „Borba“, a beogradske „Zlosrećni ribar“. Danas i to djeluje kao dodatna višeslojna ironična metafora mnogočega. Obje skulpture, odnosno original i novi odljev napravio je naravno jedan umjetnik – kipar, odnosno vajar, Simeon Roksandić.

Rođen 1874. u Majskim Poljanama – toj našoj „maloj Ateni“, kad se uzme broj velikih i važnih ljudi rođenih tu – na Baniji, pored Gline. A nad tom činjenicom i još jedan drag i ironičan detalj: s obzirom na mjesto rođenja i neposrednu kulturu, ovo uobičajeno a decentno, biblijsko kršteno ime Simeon javlja se u drugom svjetlu – nema sumnje da je, poput hiljada u ovim našim zapadnim krajevima, Roksandić za svoje ukućane i zemljake prosto morao biti Simo, kao i svi što nose hipokoristik od ovoga imena, među tri-četiri najčešća kod prečanskih Srba.

Otac mu je bio kovač i zemljoradnik, ali poput mnogih prečana čovjek očito s poštovanjem ka školovanju, nauci i društvenom uspjehu. Dva Simina brata školovala su se za učitelje, jedan za geodeta, a on je postao umjetnik. Dakle, tri zanimanja i tri misije: učitelji prave kontinuitet u školovanju i odgajanju novih pokoljenja da se uzdignu nad svojim statusom; geodet mjeri zemlju, površine za parcele, što simbolički predstavlja vlasništvo i „sopstveništvo“, time i neovisnost ličnu, a umjetnik svojim radom izdiže se nad svime što je svakodnevno i materijalno, pripada svijetu što je od duha i stvaranja. Roksandić se školovao u Glini, svršivši pučku i građansku školu, i poput brojne nadarene grencerske djece prelazi u Zagreb. Ne uči međutim još ništa umjetničko nego se školuje najprije za bravara, tek poslije završivši sebi i ovome o čemu govorimo bliži klesarsko-kiparski odsjek. Upisuje se na, pokazat će se, tako važnu Obrtnu školu gdje mu je jedan od kolega izuzetno važan hrvatski kipar Robert Frangeš Mihanović (inače kasnije i član SANU), a drugi, divni Rudolf Valdec, autor onog moćnog i tako radosnog spomenika Dositeju Obradoviću u parku na beogradskom Studentskom trgu.

Kao siromašno dijete i đak, Roksandić je ovisan o dobrotvorima za nastavak školovanja. Srećom, tada ih u našem narodu nije nedostajalo: u Karlovcima traži i kao odličan učenik dobiva stipendiju iz fonda velikog Andre Gavrilovića, historičara, proučavatelja književnosti, pisca i diplomata. Iako je Roksandić poput većine južnoslavenskih slikara već tada na oku imao vjerojatno Pariz ili Minhen, stipendija pokriva škole samo unutar Carevine, pa se upisuje na umjetničko-obrtnu školu u Pešti gdje prvi put izučava kiparstvo i dekorativno slikarstvo. Nakon završetka škole 1895. i diplomskog rada koji prikazuje Hristosa kako predaje ključeve svetom Petru, uspijeva mu se napokon upisati na studij i na čuvenoj Minhenskoj akademiji. Na toj školi se u onom periodu školuje više umjetnika Srba i Hrvata, no jedino je Roksandić u toj generaciji kipar. S Minhenške akademije će nakon diplome izaći kao predstavnik raširenog stila akademizma. Stil je to koji, osim za školski, konzervativni i tradicionalistički stil, stoji i za naglašenu vještinu oblikovanja, za izuzetnu tehničku izvještenost, a manje za nadahnuće. Roksandićevo djelo pokazat će da je većina tih opisa u kojima je skoro pasivno-agresivno (prije izmišljanja tog termina) sadržana zapravo kritika nemaštovitosti i ponavljanja istih obrazaca, sasvim netočna. Njegova su djela pored tehničke izvrsnosti, ako išta, radovi jednog nadahnutog i nemirnog umjetnika koji ima visoke moralne i radne vrijednosti. Uz to, on je istinski patriot: prvi njegov važan rad je skulptura iz 1897. godine naslovljena „Rob“, djelo u kojem se čita i društveni angažman kroz gestu protesta protiv tuđina i osvajača. Dok radi na tom djelu Roksandić je u besparici, održava se popravljanjem spomenika po minhenškim parkovima, ali ideju svoje zemlje i kulture ne prodaje niti od nje odstupa. Kolega umjetnik Đorđe Krstić, banatski slikar realista, ikonopisac, bogoslov i autor jedne od najčudnijih slika srpskog slikarstva, alegorije o Prvom srpskom ustanku, nudi mu da dođe u Beograd da radi kao nastavnik, što je izgladnjeli Roksandić izgleda s entuzijazmom prihvatio. Kad iduće godine, zajedno s Betom i Ristom Vukanovićem, legendarnim njemačko-hercegovačkim parom impresionista, Simo bude izlagao u Beogradu „Rob“ će postići veliki uspjeh i pohvale od struke i publike, a onaj isti Andra Gavrilović spjevat će pjesmu nadahnut skulpturom. Za okupacije 1915., međutim, Austrijanci, ti veliki Evropljani i civilizatori, srušit će i uništiti Roksandićev spomenik.

Prije toga, a nakon prelaska u Srbiju Roksandić putuje po maloj i mladoj kraljevini, radi kao nastavnik crtanja i bavi se svojim pozivom. Radi biste, portrete i spomenike poput onoga u Vranju posvećenog izginulim srpskim borcima za slobodu. O tom kipu, popularno zvanom „Čika Mita“, po figuri ratnika sa zastavom u jednoj i puškom u drugoj ruci, spomeniku koji će Bugari čak dva puta u dva rata rušiti, u suvremeno doba će tako nadahnuto i duhovito pisati i naš Milutin Dedić, između ostalih.

Roksandić je veliki radnik, već smo napomenuli (do kraja života napravit će čak 137 radova, bista, figura, reljefa i nacrta za radove), i u tom periodu množi se po centralnoj i južnoj Srbiji broj spomenika i portreta koje oblikuje, među njima spomenik knjazu Milošu i genijalnom Vojislavu Iliću. Osjećaj za spomeničku plastiku u Srbiji na početku dvadesetog vijeka nije bio kao onaj po Zapadu i Roksandić pristaje na neke estetske ustupke i kompromise kod izvedbi svojih radova u odnosu na javno mišljenje, na institucije i pojedince (često imućne i zaslužne građane) koji naručuju i plaćaju djela. Na modernizam se još imalo pričekati.

Za umjetnika poput Roksandića, koliko god volio Srbiju i njen narod, putovanje izvan granica male zemlje i kretanje po svjetskim centrima novih umjetnosti, udisanje svježeg zraka novih tendencija i pravaca bilo je nužnost. I pokora istodobno. U međuvremenu oženivši se Ljubom, kćeri kulturne i kultivirane porodice iz Velikog Gradišta (varošice koja sa Siminim Majskim Poljanama dijeli predispoziciju rodnog mjesta velikih i važnih ljudi – glumačka primadona Žanka Stokić, legendarni Carevac, reformator moderne srpske narodne muzike, Miloje Vasić, otac srpske arheologije, i čudesni Pavle Beljanski, po svojoj prirodi aristokratski disponiran diplomata i jedan od najvažnijih kolekcionara umjetnosti našeg naroda, svi su iz toga gradića na sjeveroistoku Srbije), Roksandić putuje u Minhen. Tamo ga sačekuje pak novi vjetar umjetničkih tendencija, secesija je rasprostranjena i dominantna. Simo ima malo zajedničkog s time, štoviše opire se novom pravcu i silazi ka jugu, u Rim, u klasičnu ljepotu, nadajući se inspiraciji u drugačijem, svjetlijem ozračju.

Tako je i bilo. U tom periodu stvara svog „Ribara“, onoga s početka, remek-djelo svoje čitave umjetničke prakse i vjerojatno najbolje što je napravio. Skulptura je izložena na festivalu lijepih umjetnosti – Esposizione delle belle arti – 1907. u Rimu i imala je veliki uspjeh, kao i iste godine u Londonu na za nas izuzetno važnoj Velikoj balkanskoj izložbi. Naravno da je i do same skulpture: gdje god je „Ribar“ bio izložen isticao bi se i dominirao galerijskim prostorom. Iako će Roksandić kasnije tvrditi da prizor predstavlja „pobjedu čovjeka nad prirodom“, kompoziciju su čitali i kao metaforu Srbije kao zemlje koja se tek promalja na međunarodnoj sceni. Za taj period javlja se i jedna bizarnost koja će odlučiti ovu dvostruku pojavnost skulpture: tadašnje srpske novine objavile su da je brod na kojem je ona putovala za London potonuo, što je umjetnika bacilo u očaj. Od gipsanog modela izlivena je još jedna verzija, a nakon zagrebačke izložbe umjetničke grupe Lada osnovane u Beogradu kojoj je pripadao Roksandić, grad Zagreb otkupio je tu drugu verziju i postavio je na Grič. Original je smješten na beogradski Kalemegdan. Obje su i danas tu, odslikavajući, reflektirajući tako s daljine jedna drugu, ali i odnose, promjene, neprijateljstva i ponovna približavanja, i ne manje važno, identitet autora. Jedan hrvatski izvor označava Roksandića tako kao „srpskog kipara hrvatskog porijekla i školovanja“, što je možda najbliže točnosti, ili makar najmanje pogrešno.

Kako god bilo, Simeon Roksandić nakon prvog uspjeha „Ribara“ ili „Borbe“ vraća se u Beograd. Radi u gimnaziji, predaje kiparstvo u umjetničkoj školi, stvara nove radove, među njima i bistu Laze Kostića. Sudjeluje na izložbama zajedno s poznatim srpskim slikarima i vajarima, izlaže i u inozemstvu. Nikada nije imao samostalnu izložbu, što se iz današnje perspektive doima gotovo neshvatljivo. To mu je bez obzira izuzetno kreativan period. Ali pušu neki strašni vjetrovi sve bliže. Najprije Balkanski ratovi, dva zaredom. Pobjede i užasni gubici. Onda kreće Veliki rat 1914. godine. Roksandić dijeli sudbinu svoga naroda i zemlje koju je izabrao za otadžbinu. Ne ratuje, ali je na dužnosti u vojnoj poljskoj bolnici Šumadijske divizije. Prošao je sve one strašne točke iskušenja jednog naroda – Albansku golgotu, Krf, Solunski front. Preživjevši to, rat, bolesti i nagledavši se stravičnih stvari, vraća se u Beograd 1918. iscrpljen i potišten kao i mnogi umjetnici u tom periodu nacionalnog trijumfa. Više spomenika i bista su mu uništeni ili propali, no on se tipičnom izdržljivošću prečanske „korjenike“ ne predaje.

Kad godinu nakon rata bude osnovano Udruženje likovnih umetnika pod Predićevim predsjedavanjem, aktivira se u ovom esnafu. Početkom dvadesetih u novoj državi, prvoj zajedničkoj Južnih Slavena, gdje su njegove Majske Poljane i Beograd prvi put u istoj zemlji, Roksandić se zalaže za opću organizaciju umjetničkih udruženja na području čitave države. Postaje profesor, a zatim i direktor Umetničke škole, jedine takve u Srbiji.

Početkom tridesetih, kad se država već zove Jugoslavija, pravi svoje drugo najpoznatije djelo. Ako bi onaj zamišljeni posjetitelj Beograda s početka, s Kalemegdana prošetao do Studentskog trga, gdje je „Dositej“ Roksandićevog kolege Valdeca, pa niže u Dobračinu ulicu, zatekao bi onizak i zastrašujući spomenik – ležeću figuru nagog dječaka na mramornom postamentu. Roksandićeva skulptura „Dečak sa razbijenim krčagom“, rađena kao narudžba bogatog zadužbinara, otkrivena je 1931. godine. Kao memento užasa, događaja kod takozvane Čukur česme gdje je 1862. u tada još Kneževini Srbiji bahati turski nizam (vojnik), zbog prednosti tko će prvi natočiti vodu, puškom udario srpskog dječaka i ubio ga, izazvavši nerede koji će u lancu događaja pokrenuti niz historijskih rješenja za čitavu Srbiju. Krhkost i nagost toga dječjeg tijela u tamnoj bronci i apsurd poleglog starinskog krčaga izazivaju potresenost i reakciju koja bez sumnje na tren spaja čitav jedan kolektiv, teret koji on nosi i obavezu predanja bez kojeg ni njega samog nema.

Kao da je znao da će teško dostići rad takve težine, Roksandić tri godine kasnije odlazi u mirovinu i sve se više okreće privatnom prostoru svakog likovnog umjetnika, malom ateljeu u dvorištu Akademije, gdje pravi manje figure i aktove, igra se, stvara kao za sebe.

Dočekuje još jedan svjetski rat. Umire u januaru 1943. u Beogradu, usred tog rata. Sahranjen je na Novom groblju, uz skroman pogreb, uz familiju, nekoliko prijatelja, kolega i studenata. Gotovo je nemoguće zamisliti da čovjek njegova porijekla ne bi u posljednjim godinama života, usred okupiranog i poniženog Beograda, bio svjestan činjenice da mu zapravo čitav život određuje jedna te ista sila i s iste strane, bilo kao Prečaninu, bilo kao građaninu Srbije: rođen i odrastao u Austro-Ugarskoj pod germanskom dominacijom, istom onom koja će mu rušiti spomenike i uništavati nacrte u periodu 1914.-1918., a nakon svega – još jednom germanska, njemačka okupacija na kraju života.

Možda je zagrebački naslov spomenika na Jezuitskom trgu onda ipak točniji od onog beogradskog.