Nije bilo tako davno kada smo odlazili u kino i gledali filmove koji su nas ispunjavali strašću i smislom i govorili su nam nešto važno. Oni su bili naša značajna veza sa stvarnošću. Jedan od fenomena današnjih filmova jest u tome da su oni napadno bučni i nasilni, glamurozno nekako svi isti i, zato što takvi zapravo ne odgovaraju našem doživljaju stvarnosti, na izlazu iz kina često osjećamo da su nam usta suha i da smo ispražnjeni od svakog doživljaja. Jedan od takvih je i film bombastičnog naslova „Građanski rat u Americi“, koji se očigledno mjesecima očekivao kao veliki hit, uz provokativni splin tipa „gledajte kako će izgledati građanski rat u najbogatijoj zemlji na svijetu“.
Problemi počinju već od prve minute, kada bivamo katapultirani u samo središte rata, koji se zbiva u bliskoj budućnosti na tlu SAD-a, u kojemu se združene separatističke vojske bore protiv centralne vlasti u Vašingtonu. Od početka do kraja filma mi ne znamo zašto se taj rat vodi, koji su njegovi uzroci, što traže separatisti, čemu se protivi centralna vlast i kakve su perspektive toga rata. Ono što gledamo su ratni užasi i gejziri tupe apatije: izbjeglice, srušena naselja, zapaljene kuće, paravojne formacije, opća histerija, nasumična ubistva i opći kaos. Nit koja povezuje taj raspad sistema čine četvoro novinara, koji putuju hiljadu kilometara od Njujorka do Vašingtona kroz raznorazne ratne zone, ne bi li nekako intervjuirali predsjednika SAD-a, dok mu se separatisti sve više približavaju u želji da ga smaknu. Uz agresivne zvučne i vizualne efekte, na tom putu gledamo već viđene prizore rata, u kojem se ubija bez milosti, u zemlji koja je nekada zaista izgledala kao raj na zemlji. Kakvi su motivi za ovakav film? Redatelj Aleks Garland kaže kako film govori o raspolućenosti svijeta i kako tu neurozu osjećaju njegova porodica, prijatelji i ljudi po kafićima, ali tu činjenicu da je svijet na rubu, već dugo vremena jako dobro znamo, poprilično smo zabrinuti zbog toga i novi savršeno vizualno-zvučni prikaz svjetske klaonice ne govori nam ništa novo. Redatelja, kako kaže, zanima i problem novina (zato prati četiri novinara Vašington posta kroz čitavu priču), odnosno medija koji su izgubili onaj kredibilitet neovisnosti koji su nekada imali, ali i to je „traženje rupe u saksiji“, jer i za novinarstvo znamo, čast izuzecima, ne samo da je izgubilo nekadašnji sjaj, nego ono umire pred našim očima.
Najveći problem ovog filma je i najveći problem ovog vremena. Ovo je beznadno doba i film „Građanski rat u Americi“ je priča bez nade. Ona ne potiče nikakav pacifistički osjećaj, antiratni revolt ili civilizacijski poziv na mir (sjetimo se filmova „Dugo umiranje u jednom danu“ o britanskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu ili crne komedije „M.a.s.h“ o ratu u Koreji ili filma Gorana Markovića „Turneja“ o ratu u Bosni), već „Građanski rat u Americi“ kao da je napravljen s namjerom da nas uvjeri da se po pitanju nadolazeće svjetske kataklizme više ništa ne može učiniti.
Od čega je sastavljen zarobljavajući pesimizam ovog filma? Vrijeme i prostor u njemu ne igraju nikakvu ulogu i to je ta perfidna klopka koja nam i u svakodnevnom životu sugerira da je potpuno irelevantno da li se radi o jučer ili sutra ili je pak svejedno gdje mi uopće živimo ili je nevažno što se događa bilo gdje na zemlji. Sve mora biti isto. Danas zaista jesmo globalno selo u najgorem smislu. Ukidanje prostora i vremena služi zato da nam oduzme mogućnost da se orijentiramo, da kritički sagledamo situaciju kao što smo činili stoljećima i da djelujemo. Čitava današnja civilizacija je zamišljena kao (još uvijek nedovoljno) savršeni matriks u kojem ljudima treba izbiti iz glave da su oni autonomna i misleća bića, već trebaju postati (ako već nisu) šarafići tog dobro uštimanog stroja. Za završni udarac toga procesa predviđena je – to nije nikakva šokantna novost – umjetna inteligencija. Usput, zaključci istraživanja javnog mnijenja za 2024. godinu govore da se ljudi, među svim mogućim današnjim strahotama, najviše boje onoga čija skraćenica zlokobno glasi AI. Zašto onda ratovi? Pa zato da bi se takav savršeni svijet uspostavio. Nacionalne, političke i vjerske razlike samo su crvena krpa za zamajavanje običnih ljudi, a ono što je ključno i u središtu svega jest geostrateški rat za globalnu prevlast. Za prevlast koga ili čega? Za prevlast onoga što se već dugo zove vrli, novi svijet ili novi svjetski poredak, kako hoćete. Izvan bilo kakve teorije zavjere, možemo u tu formulaciju ubacivati sve naše najcrnje misli, jer dokaza za te slutnje ima koliko hoćete. Tako je očigledno da je sve dizajnirano tako da svi zajedno budemo tek roba, servisni radnici ili žrtve, u najboljem slučaju promatrači bez prava učešća. To vječno danas, koje se proteže kroz čitav film „Građanski rat u Americi“, bez ikakvih pitanja „gdje“, „kako“ i „zašto“, drži nas na način tihe agresije u stalnom podređenom položaju da uopće pokušamo razmisliti svojom glavom, uništavajući nam pri tom, beskrajnim ponavljanjem slika nasilja, i naše receptore za suosjećanje i empatiju. Ukratko, film „Građanski rat u Americi“ nam preko jedne autistične ratne priče sugerira da smo izgubili kontrolu nad vlastitim životom i da je više nikada nećemo ni imati. Ali to nije tako i nikada nije bilo tako. Na zgarištu ovoga filma i pod ruševinama ovoga svijeta postoji nešto što je lako razumljivo, a to je vječno čovještvo i iz historije znamo – mogu pomrijeti milioni ljudi, ali ljudska duša se nikakvim napalmom ne može uništiti.
