Negdje krajem 1970-ih u zagrebačkim boljim kućama, na sjedeljkama intelektualne provenijencije, kažu očevici, oduševljeno su se naglas čitale komedije Dušana Kovačevića i često spominjao jedan od njegovih glavnih junaka pozornice – Zoran Radmilović. Ovaj zaista iznimni glumac nosio je repertoar legendarnog Ateljea 212, naravno uz druge velike glumce tog doba, ali ponajviše se spominjala njegova bravurozna uloga Radovana Trećeg u istoimenoj Kovačevićevoj komediji. To je priča o čovjeku iz provincije koji s porodicom dolazi u Beograd, u kojem se nikako ne može snaći. Sa svojim navikama iz starog kraja neprestano je u sukobu s asfaltom, betonom i susjedima u neboderu u kojem godinama živi. U taj komični zaplet Radmilović je u izvedbama na krajnje lucidan način često ubacivao salve svježih anegdota, pokupljenih s beogradskih ulica ili od lokalnih ljudi iz rodnog Zaječara. Predstava je po tom eksplozivnom humoru postala neviđeni kazališni hit, a Radmilović je s pravom prozvan svojevrsnim džez glumcem ili kraljem improvizacije.
Glas o ovoj predstavi obišao je čitavu Jugoslaviju, a grupa Zagrepčana s početka ove priče željela je jednom prilikom otići u Beograd da vidi tog kazališnog čarobnjaka na djelu. Legenda kaže da su prije puta nazvali blagajnu Ateljea 212 da rezerviraju karte, usput upitavši blagajnicu koliko predstava traje. Blagajnica je ljubazno odgovorila: „Predstava službeno traje dva sata, ali kada je Zoran raspoložen, onda četiri.“ U vrlo kratkom vremenu stvoren je klub obožavalaca Zorana Radmilovića, neki ljudi su ovu predstavu doslovno gledali 40 puta, a nakon izvedbi oduševljena publika nosila je glumca praktički na rukama.
Zoran Radmilović umro je od teške bolesti relativno mlad, u 53. godini, 21. jula 1985., a samo tri tjedna prije odigrao je svog posljednjeg Radovana Trećeg. Slava ovog glumca nije splasnula ni do danas: video-kazeta s tom slavnom predstavom kruži od ruke do ruke već 35 godina, a ljudi koji su ga poznavali, naročito kolege i prijatelji glumci, neprestano ga se sjećaju i prepričavaju njegove nemoguće šale po beogradskim kafanama.
U knjizi „Čarobnjak Radmilović“, koju je napisao Zoranov kolega Milan Caci Mihailović, glumica Mira Banjac kaže: „On je naš život učinio boljim.“ Ona tvrdi da je Radmilović zapravo bio „ćutolog“, fini čovjek posebne duše, a ne ulični klaun, glumac koji je volio ljude i htio je svojim šalama da ih usreći kada god može. U knjizi se jako dobro može vidjeti takav Radmilovićev doživljaj kazališta, ali i ljudi, koji je sažeo riječima: „Ja bih potpisao glumu svih onih pozorišnih stvaralaca koji su u stanju da se zaigraju i da se igraju kao deca umesto drugih, umesto onih gledalaca koji nemaju za to dovoljno vremena ili mašte. To je ona scenska igrarija koja želi i same gledaoce da natera u igru, da postanu deca.“
Još je samo u jednoj predstavi Zoran Radmilović improvizirao, u „Kralju Ibiju“ Alfreda Žarija, u komadu teatra apsurda, i ti njegovi veličanstveni i peckavi politički gegovi, u jugoslavenskom socijalističkom režimu, samo su učinili još modernijim jedan kazališni pravac kritičkog mišljenja koji je u to vrijeme, 1960-ih i 1970-ih, bio dominantan u Evropi. Ostalo su bile velike predstave kojima je Radmilović davao svoj specifični pečat: „Molijer“ Mihajla Bulgakova, „Korešpodencija“ Borislava Pekića, „Santa Marija dela Salute“ Laze Kostića, Čehovljev „Višnjik“, Gombrovičeva „Opereta“, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ Bore Ćosića i brojne druge…
Konačno, jedan grad, Radmilovićev rodni Zaječar, ne samo da ne odustaje od sjećanja na svog najvoljenijeg sugrađanina, nego i svoju kulturnu i kazališnu vitalnost godinama brižljivo hrani i njeguje idući stopama ovog po svemu neumrlog glumca. Tako gradsko kazalište u Zaječaru nosi ime Zorana Radmilovića, na glavnom trgu stoji njegov spomenik, jedna ulica nosi njegovo ime, a njegova rodna kuća obilježena je spomen-pločom. Spomenuta knjiga o Radmiloviću nastala je u izdanju Centra za kulturu u Zaječaru, koji je i koproducent dokumentarnog filma „Glumčina“ premijerno prikazanog na filmskom festivalu u Nišu. Prikazan je i na 30. kazališnom festivalu Dani Zorana Radmilovića u Zaječaru, a najavljeno je i njegovo gostovanje na festivalima u Sarajevu i Čikagu te niz pojedinačnih projekcija.
Film predstavlja zapravo jednu toplu ljudsku priču o ovom glumcu, o kojem govore mnogi koji su ga poznavali: prijatelji iz djetinjstva, rođaci, glumci, redatelji, novinari, obožavatelji. Pisac komedija u kojima je Radmilović često igrao i Zoranov prijatelj, već spomenuti Dušan Kovačević, u njemu kaže jednostavno, ali iz dubine duše: „Često pomislim kako sam se sa Zoranom pre par dana video i razgovarao.“ „On nije bio samo voljen, on je bio obožavan“, rekla je za njega glumica Seka Sablić, dok redatelj Goran Marković ponovno ističe da je Radmilović bio suptilan čovjek, a ne ekstrovertan, kako bi se moglo pomisliti. Glumac Ateljea 212 Aljoša Vučković kaže da su sve te lucidnosti Zoranove na pozornici i oko nje, kojih su bili svjedoci njegovi kolege i prijatelji, danas naprosto neprepričljive i zato se one iz poštovanja prema Zoranu samo spominju, ne prepričavaju se, jer tako gube onu jedinstvenost i neponovljivost koju im je samo Radmilović mogao dati. Najvažnije od svega, Zoran je bio plemenit i kao glumac i kao čovjek, kaže redatelj Zdravko Šotra, i to su ljudi prepoznali i zato su ga svi tako voljeli. Netko se u filmu sjetio kako je Radmilović jedne noći na klupi pored Ateljea 212 zatekao nekog prosjaka, skinuo svoj kaput i ogrnuo ga. Prosjak ga je prepoznao i nakon dva dana došao u kazalište da mu ga vrati…
Mnogi veliki glumci često nepravedno padaju u zaborav. Lijepo je da priče o velikom glumcu i dobrom čovjeku Zoranu Radmiloviću i dalje traju.
