Uz 30. april, na osamdesetogodišnjicu

Znamo odavno, a saznajemo čini se sve više, koliko je strašna ironija historije prisutna, a sakrivena u datumima. Ona kao da se, k tome, nekom nepoznatom i opskurnom geometrijom množi što je datum važniji.

U ovom mediju i upravo u ovom broju koji izlazi, ne treba valjda objašnjavati važnost 30. aprila. Ni podsjećati na to što je, odnosno koje je mjesto, na taj dan prije ravno osamdeset godina oslobodila Jugoslavenska armija, tada tek dva mjeseca tako imenovana nakon spajanja NOV-a i POJ-a. Osamdeset godina kasnije, najprije je 22. aprila tu obilježen službeno, formalno od strane ove države, također bitan datum – dan proboja logoraša iz žica toga najstrašnijeg toposa cjelokupne naše nacionalne historije. Pokušao sam izbjeći da na državnoj televiziji gledam bilo što u vezi toga obilježavanja, znajući dosad i iz prethodnih godina kako će sve izgledati: obezvređivanje, kalkuliranje nisko, cinizam i, već na vizualnoj, slikovnoj, medijskoj razini, manipulacija i zaprljanost. I ta cinična, besprizorna, lažljiva lica u apsolutnom, grotesknom i ponižavajućem kontrastu s veličanstvenim, metafizički čistim Bogdanovićevim „Kamenim cvijetom“ u pozadini.

I zaista, uzete su nakon protokolarnog dijela izjave od nekolicine ljudi čije su porodice pobijene i nestale neizrecivim bestijalnostima u glavnom logoru Pavelićeve Hrvatske. Hoću da vjerujem da je slučajnost to da su televizijski novinari za izjave i kratka svjedočenja redom odabrali samo ljude koji pripadaju preostalim članovima zajednice naše židovske braće po žrtvi.

A onda se, kao „na signal“, uključila ta historijska ironija sakrivena u datumima. Htjelo se da je taj 30. april, taj veliki dan kad je 1945. godine napokon zaustavljeno u ovdašnjoj povijesti najveće masovno uništenje pripadnika tri mučenička naroda – ujedno datum još jedne smrti, mnogo kasnije i u drugom vremenu, a na pragu sljedećeg užasa, ovog posljednjeg, s prethodnim naravno neusporedivog.

Prije 34 godine, 30. aprila 1991., umro je u Beogradu, gradu svoga rođenja, Rafael – Rafailo – Blam. Ime, sjetit će se sigurno neki, koje odmah asocira na neku našu varijantu imena Leopold Blum (ili Andreas Sam?). I neće biti sasvim u krivu. Rafailo Blam, međutim, prije svega i svemu unatoč ostaće u kulturi po nečemu sasvim plemenitom i svijetlom, u sferama, vremenu (u doslovnom fizikalnom i u prenesenom muzičkom smislu pojma), i u prostorima na kraju ipak iznad užasa historije. Bio je naime muzičar, multiinstrumentalist, kompozitor i profesor muzike. Ali i još nešto važno unutar plemenite umjetnosti zvuka – Rafailo Blam osnivač je prvog beogradskog džez-sastava – nazvanog Miki džez – ili Mickey jazz. Pripadništva jednakog kao i sam Rafailo, bend su ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća osnovali beogradski židovski omladinci. Nekad bi se reklo „napredni“ – a ovi su momci u kulturalnom smislu zaista bili napredni, donoseći jedan, do samo malo vremena ranije i u tamošnjem kulturnom kontekstu potpuno nezamisliv muzički zvuk, a njime čitavu novu filozofiju i pogled na svijet. Par godina poslije, Blam je okupio i prvi akademski džez bend – Džoni Bojs, s kojim će nastupati duž Jugoslavije i po Evropi do kraja tridesetih – sve do 1941. Bio je uz to i dirigent radničkog pjevačkog društva „Nikola Tesla“ i zbora crkve Aleksandra Nevskog na Dorćolu. Kao i toliki beogradski Jevreji – rodoljubi, kao Krakov, kao Vinaver, kao  Šlezinger, kao braća Amar, kao moj omiljeni Mihael Ozer, trubač Beogradskog konjičkog eskadrona još kod kralja Milana i važna kopča na našeg junaka – uostalom i kao 34 srpska Jevreja od legendarnih 1.300 kaplara – i Rafa Blam završava školu rezervnih oficira. Tako je dočekao i rat. Još jedan, a za ljude njegova zakona i porijekla – dolazak neizrecivog doba, kataklizmu bez presedana u ljudskoj povijesti.

Rafailo Blam međutim, zarobljen je na Kosovu, od svih mjesta, aprila četrdesetprve, kao oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, inženjerac. S hiljadama svojih krigskolega interniran je u logor u Libeku, u Njemačku, kao ratni zarobljenik. Enciklopedijske jedinice ravnodušno i gotovo groteskno, bez komentara, navode da je tamo u onom paklu osnovao i „prvi orkestar jugoslovenskih ratnih zarobljenika“, pa još „sa sekcijama“, valjda podrazumijevajući ono što je tu najočitije kao, za objašnjenje vapijuća činjenica: Rafa Blam očito nije u logoru bio kao Židov, nego kao jugoslavenski oficir. „Raka Ablamović“, gotovo ironično prozirnim ratnim pseudonimom, sakrio se od smrti u Srbina. Da jednom u historiji i to pripadništvo zaznači život kao mogućnost, a ne propast i nestanak.

Zahvaljujući i tome, pored, smijemo li to tako nazvati, sreće – koju brojni članovi njegove obitelji nisu imali, pa se ni ne zna koliko ih je stradalo u Holokaustu, u logorima nacističkim i endehaškim – Rafailo Blam vratio se iz logora i rata živ. Ima nešto, ako ne zvuči skaredno, možda neke dublje poruke u tome da je Blam bio muzičar. Instrumentalna muzika, džez naročito, kao muzika slobode, i kao potpuna i čista afirmacija života, u doba i u svijetu nakon metafizičkog sloma tako neizmjernog da stilizirana riječ prvi put zvoni ili se čita kao uvreda i gdje čovjek treba da šuti, da ne blebeće, ni naglas, ni pisanjem čak, i gdje ostaje pitanje može li napisana riječ još išta u ovoj civilizaciji, u tom i takvom svijetu muzika je imala daleki, duboko sakriven, neopisivo tanak ali postojeći potencijal da spasi krhotinu najboljeg dijela i oblika izraza čovjeka i ljudskog roda.

Poslije oslobođenja zemlje – Rafailo uostalom rođen je u oktobru, mjesecu kad je i njegov grad jednom zauvijek postao slobodan – Blam postaje ugledni član muzičke zajednice, i u klasičarima Beogradske filharmonije i sa džezerima i narodnjacima čuvenog orkestra Radio Beograda (kako bi drugo i mogao sin Markusa Davida, jednog od osnivača Radija). Profesor Blam u „Mokranjcu“ predaje violinu. Kao solist putuje po svijetu. Ženi se i dobiva dvoje djece: kći Nada postaće glumica, a sin Mihailo, koga valjda nitko nikad tako nije zvao, nego jedino nadimkom, naravno, imenom od milja uz obavezno prezime kao javku i pojam za poznavatelje muzike – Miša Blam – najznačajniji je džez-kontrabasist u povijesti Beograda, Srbije i socijalističke Jugoslavije. I veliki arhivist džeza – jer kako da sin Rafaela Blama ne bude, na bilo koji način, i čuvar pamćenja?

Rafailo Blam imao je sreću da aktivno, kreativno i sretno proživi cio period druge Jugoslavije. Do kraja. Umro je u proljeće prve godine posljednje decenije strašnog dvadesetog vijeka. Djelovalo je kao da je odabrao, skoro mistično, kao starozavjetni jevrejski profeti – da umre na simbolički dan, baš na 30. april 1991. Moguće znajući, ili makar naslućujući, šta će se u sljedećim dekadama pa do danas događati s pamćenjem i činjenicama o usudu dva naroda kojima je pripadao: prvom od njih porijeklom i naslijeđem, a drugom kulturalno, izborom, ljubavlju, radom, stvaranjem. I stradalništvom, kojim su oba naroda povezana, spojena zauvijek.