Žena i umjetnica koja pjeva u pjesmi ovaj naš zemljopisni i povijesni termin, nastupa posvuda, na najcjenjenijim mjestima globusa. Onaj pak koji pjeva o jednom selu na tom istom području, ne može ni preko granice. Ne u svijetu, nego ovdje, mora da su se negdje grdno prevarili

„Arhanđel Mihailo“, skoro da zaustim. „Arkanđel Mihael“, kaže dečko, sa sigurnošću… Pomislim na Prizren i na Svete Arhangele, dvaput paljene, ’99. i 2004. Šta bi bilo, kakva reakcija, da dečku kažem: „znate, to je zaštitnik svetorodne loze Nemanjića“

U tim mučnim danima, kad se svaki naš čovjek ovdje, ako je imalo svjestan sebe i svoje pripadnosti, nađe u stanju jedne apsolutne samoće, spram okoline, kako neposredne, tako i javnosti

Đorđe Kadijević, režiser filma „Karađorđeva smrt“ i televizijske serije „Vuk Karadžić“, za koju je dobio evropski gran pri, jednom prilikom je rekao: „Moj otac je bio veliki poštovalac Karađorđa i dao mi je ime po voždu, kao da je slutio da ću jednog dana praviti film o njemu.“

Glumčev otac Daniel Leon Malkovich rođen je u Prokikama (nekima će već ime ovoga ličkog sela biti ključ) kao Dane Lav Maljković od oca Mane Manuila Maljkovića, obojice krštenih u crkvi Sošestvija Svetog Duha u Prokikama, ako crkvene i državne knjige ne lažu

Gledajući sudbinu mlade žene koja se svejedno i dalje bori kako zna i umije, čemu uza sav kič svjedoči njen pseudonim koji zapravo ima smisla, javila mi se rečenica kakva se sreće u anglofonim, kalvinističkim fatalizmom vođenim romanima: „ona prosto nije imala šanse“.

Kao dobrovoljac srpske vojske i ratni slikar Šumadijske divizije Prvog poziva, Vladimir Becić prolazi kroz sav zemaljski užas jednoga naroda, prelazi Albaniju, do Grčke. Tada pravi legendarnu fotografiju kralja Petra I. Karađorđevića u kolima koja vuku četiri vola koju slikarski obrađenu objavljuje u pariškom L’Illustrationu

Identitarna podjela u Crnoj Gori je strahovita. Obje strane različito tumače povijest i pripadnost. Jedna, historijski, materijalno i na svaki drugi način je neoboriva. Druga je konstruirala potpuni falsifikat, historijski-činjenično i naročito u smislu građenja novog nacionalnog identiteta koji je nevjerojatan primjer samoporicanja

U Zagrebu se ponovo „ukazao“ Ljuba Simović sa svojim legendarnim i mračnim komadom „Putujuće pozorište Šopalović“. Naime, prave adaptaciju, ali i „jezičnu prilagodbu“: nisu mogli ni naslov ostaviti, pa je sad „Putujuće kazalište“

Mora li se o Crnjanskom i Srbima u Rijeci? Ne mora. I tako odsijecamo dio po dio sebe i svoga kulturnog naslijeđa, ličnog i narodnog, ne više zbog zabrane, nego uime „lakoće“, ironično one iste nepodnošljive lakoće postojanja