U vremenima kada nam se i dalje otima politička i kulturna historija, a pored nacionalne odvija i nevidljiva asimilacija, podsjećanje na Jovana Rajića, rođenog ravno prije 300 godina, je podsjećanje na čovjeka koji je i tada spašavao budućnost naše crkve

Obojica smo brodolomci istoga historijskog puknuća, kad se veliko jedno raskolilo na više malih okrhaka i guralo ostatke broda na samo jednu od obala. On, po svojoj samoj biti, povijesti svojoj, jedna svejugoslavenska pojava, čovjek koji nikad više neće biti cio. Ovaj suvereni, nenadmašni, nepomični čarobnjak na sceni među posljednjim je, ako ne i posljednji iz generacije Neponovljivih

Žena i umjetnica koja pjeva u pjesmi ovaj naš zemljopisni i povijesni termin, nastupa posvuda, na najcjenjenijim mjestima globusa. Onaj pak koji pjeva o jednom selu na tom istom području, ne može ni preko granice. Ne u svijetu, nego ovdje, mora da su se negdje grdno prevarili

„Arhanđel Mihailo“, skoro da zaustim. „Arkanđel Mihael“, kaže dečko, sa sigurnošću… Pomislim na Prizren i na Svete Arhangele, dvaput paljene, ’99. i 2004. Šta bi bilo, kakva reakcija, da dečku kažem: „znate, to je zaštitnik svetorodne loze Nemanjića“

U tim mučnim danima, kad se svaki naš čovjek ovdje, ako je imalo svjestan sebe i svoje pripadnosti, nađe u stanju jedne apsolutne samoće, spram okoline, kako neposredne, tako i javnosti

Đorđe Kadijević, režiser filma „Karađorđeva smrt“ i televizijske serije „Vuk Karadžić“, za koju je dobio evropski gran pri, jednom prilikom je rekao: „Moj otac je bio veliki poštovalac Karađorđa i dao mi je ime po voždu, kao da je slutio da ću jednog dana praviti film o njemu.“

Glumčev otac Daniel Leon Malkovich rođen je u Prokikama (nekima će već ime ovoga ličkog sela biti ključ) kao Dane Lav Maljković od oca Mane Manuila Maljkovića, obojice krštenih u crkvi Sošestvija Svetog Duha u Prokikama, ako crkvene i državne knjige ne lažu

Gledajući sudbinu mlade žene koja se svejedno i dalje bori kako zna i umije, čemu uza sav kič svjedoči njen pseudonim koji zapravo ima smisla, javila mi se rečenica kakva se sreće u anglofonim, kalvinističkim fatalizmom vođenim romanima: „ona prosto nije imala šanse“.

Kao dobrovoljac srpske vojske i ratni slikar Šumadijske divizije Prvog poziva, Vladimir Becić prolazi kroz sav zemaljski užas jednoga naroda, prelazi Albaniju, do Grčke. Tada pravi legendarnu fotografiju kralja Petra I. Karađorđevića u kolima koja vuku četiri vola koju slikarski obrađenu objavljuje u pariškom L’Illustrationu

Identitarna podjela u Crnoj Gori je strahovita. Obje strane različito tumače povijest i pripadnost. Jedna, historijski, materijalno i na svaki drugi način je neoboriva. Druga je konstruirala potpuni falsifikat, historijski-činjenično i naročito u smislu građenja novog nacionalnog identiteta koji je nevjerojatan primjer samoporicanja