Kad bi se bezrječno moglo odgovoriti na ovaj suštinski ponižavajući manifest „Hrvatska treba Srbe“, trebalo bi zamisliti kako negdje odozgor lebde bestjelesno likovi iz davne prošlosti, Frankopani, Berislavići, Jakšići, Brankovići, i taj bi se odgovor umjesto demagoških trikova čitao kao pamćenje, kao istina
Sve što je bilo i jeste u dodiru s Brankom kao da se odmah pretvaralo u dobrotu, svjetlost, u vedro, blistavo i radosno. Dakako, s našom jedinstvenom kapljom melankolije i žalosti tik uz taj kroz generacije prenošen svijetao sjaj. Bez nje ne bismo bili mi, ovi koji jesmo
Pjesnik poput Šantića, kao svega nekolicina drugih kroz kulturnu historiju čiji su stihovi dosegli takav rijedak nesvjesni konsenzus i neusiljeno prihvaćanje od naroda, upisan je u kulturu nevidljivo i onda kad ga ona negira ili odbacuje
Razlika u reakcijama na imena iz srpskog i hrvatskog umjetničkog i kulturnog kanona, pokazuje da su ogromne rupe u poznavanju međusobne kulturne povijesti i u zajedničko vrijeme postojale s obje strane. I da se taj jaz radikalno produbio
Uz dolazak kalupa spomenika u Beograd, uz izložbu najvećeg umjetnika oba naša naroda, uz stogodišnjicu smrti čovjeka koji će promijeniti odnos i spram pariškog spomenika i Meštrovićevog djela i života – javlja se pitanje. Ima li u ovdašnjim nacionalnim inteligencijama još onih koji bi bez ideoloških predrasuda promislili kako valja ova tri događaja
Dramatski događaji od prošlih dana kad do vrhunca dolazi kriza započeta još 2008., u vrijeme tzv. demokratske vlasti nakon 2000., kad je stranac kupio najvažniji tjednik u povijesti zemlje, što je skandal i sramota teško mjerljiva, sad se posljednjom mutnom prodajom zamagljuju i odvraćaju od suštinskih pitanja
Mokranjčevo je djelo ovdje, kao i gotovo sve ostalo, u najgora vremena odstranjeno za duga vremena. A kad je najgore prošlo, polako, tiho, suzdržano, onako kako se to ovdje radi preko tri decenije, počelo se vraćati. Moralo je, sve drugo bilo bi barbarizam
Najčudnije od svega, prvi puta su me darivali, orasima, čokoladom, vunenim čarapama i, što nikad nisam zaboravio, skromnim ružičastim peškirom koji sam zbunjen i nekako potresen odnio kući. Eto, toliko je dijete zagrebačkih komunista i Jugoslavena znalo o Božiću januarskom, Božiću pravoslavnom
Tvrdoglava privrženost moga staroga Vujaklijinom Leksikonu, čak kad u njemu više nije mogao naći, pa otud ih negirao, milion novih pojmova rođenih u eri kasnijoj, u ovom vremenu poslije vremena, dugo me ljutila. Sada u uspomeni ne osjećam ništa osim ljubavi
Primjer konvertita koji je okrenuo valjda sve kapute što su se nudili u konfekciji naše političke robe: od mladog komunista, samoupravnog privrednog „kadra“ do maspokovca. A kad je momenat došao, odmah i člana stranke koja je prva digla poklopac paklenog kazana
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
