U prošlom broju govorili smo o sudbini i fatumskom izboru Simeona Piščevića, a kroz toga neobičnog čovjeka i oslikali sudbinu Prečana iz Austrijskog carstva koji su u 18. stoljeću odlučili da krenu u seobe i nasele se u dalekoj Rusiji. Tamo, na rubovima Carstva, u pokrajini čije ime znači „granica“, gdje su naši graničari i Krajišnici stigli u hiljadama i osnovali oblast koja je dobila ime Novosrbija. U tužnom epilogu oni će se stopiti i potpuno asimilirati sa slavenskim, suviše velikim narodom. U toj pripovijesti upadljivo je međutim koliko je ona gotovo u cijelosti preklopljena upravo s profesijom kojoj je naš Piščević pripadao – s vojničkim pozivom, naravno. Muški naseljenici iz ovih krajeva redom su vojnici i sva koncentracija života ispočetka formirana je oko vojnog ustrojstva. Prvo su formirali garnizone i pukove, a onda naselja iz kojih će se stvoriti i gradovi. Sve predvode i organizacijom rukovode visoki oficiri. To da je prvi i najmoćniji čovjek, zaslužan i za formiranje utvrđenog grada Novomirgoroda bio također Prečanin, general Jovan/Ivan Horvat, a da je sam Simeon Piščević bio komandant husarskog puka zvanog „bugarski“, unosi, kao i toliko puta s ovim ljudima kroz povijest, nužnu i indikativnu ironiju onomastičkih naizglednih nesporazuma.
Iako je formalno imena naselja odobravala sama carica, za neka važna imenovanja toposa i simbola novoga života nema dvojbi o tome tko ih je smišljao. Sela, naselja i gradovi koje su naši grenceri osnovali u dalekoj zemlji zvali su se isto kao i u staroj domovini. Pored tipičnih imena, s obzirom na to da su mnogi bili vojvođanski ljudi, mjesta usred Ukrajine kao što su „Senta“, „Pančevo“, „Subotica“, „Sombor“, „Mitrovica“, nekolicina naselja ima za nas odavde posebnu vezu i potresnost – graničari tako osnivaju i „Vukovar“ i rusificirani „Glinski“ – naši Banijci mislili su na Glinu, dakako.
Sve je drugo išlo mučno i teško, imenima unatoč. U memoarima Aleksandra Piščevića, Simeonovog sina i oficira, što drugo, možemo pročitati gorko svjedočanstvo u opisima te Nove Srbije i ljudi u njoj. U zapisima izdvajaju se odmah bolne točke potpuno prepoznatljive, što su nas progonile kroz čitavu povijest – velika nesloga, kao prva. Ali i neke neočekivane slabosti, koje su međutim tako poznate onima među nama koji su probali život van domovine u teška vremena. Piščević izaziva nevoljni smijeh mjestimice, onaj smijeh razumijevanja i iritacije jednako, kad piše kako su mu zemljaci dojadili „preko svake mere i svojim izračunavanjem drevnog porekla svojih porodica“. Piščević je iznerviran sirotinjskom snobovštinom koja je u stvari skrivena potreba za korijenima onih koji, umjesto da ih nađu, osjećaju naprotiv da ih gube i da više nisu ni sigurni tko su. Piše i o susjedima, „Malorusima“, „čiji je život ispunjen potkazivanjima, dostavama i tužbama“ i koji „žive u večitom međusobnom ratu“. Malorusi su Ukrajinci.
To se sve događa u periodu od 1752., kad se carskom gramatom predatom srpskom generalu Horvatu osniva oblast Nove Serbije. Onda 1764. godine, samo malo više od desetljeća kasnije, sve nestaje. Horvat je maknut u spletkama, a ruska carska vlast, ta nada srpskog, pravoslavnog življa dolje s granice, uzima mu i ime i oblast. Austrija pritom sprječava veće doseljavanje i kolonizacija je propala. Srpski pukovi rasformirani su, a bivši komandanti novoserbske oblasti raspršeni su po jedinicama čitave carevine. No proučavajući ovu skrajnutu povijest saznajemo i nešto što nas nitko nije poučavao, pogotovo generaciju koja je rasla romantično fascinirana literaturom, „Tarasom Buljbom“, „Tihim Donom“ i „Crvenom konjicom“, knjigama o ratnicima s Dnjepra i Dona, legendarnim vještim jahačima, atamanima i hetmanima zastrašujućeg izgleda, obrijanih glava i perčinom koji im pada po tjemenu ispod šubara, u dugim jahaćim kaputima s redovima fišeklija na prsima i jataganima za pojasom – čuvenim kozacima naravno, simbolom slobode beskrajnih prostora najveće zemlje na svijetu. Kako je čudno onda nakon svega saznati da su naši bivši graničari, vojnici iz rasformiranih novoserbskih jedinica, ti Kordunaši, Ličani, Slavonci, Sremci i Banaćani, mahom prešli u sastav slobodnih kozačkih pukova.
Izgledalo je da se sve naše utopilo u ruskim i slavenskim masama.
Ipak, iz onoga što je započeto, u sasvim naročitom historijskom času dolaze potomci koji će ostvariti sve što ovi osnivači nisu dospjeli, nasljednici, makar asimilirani u svemu osim imenima i korijenima. A to nije malo. Da će se oni izdići upravo tokom najvećeg izazova njihove druge Rodine, u godinama najveće prijetnje još od mongolskih osvajanja, to je stvar skoro pa dijalektička.
Kad je Napoleon 1812. krenuo u invaziju na tu golemu zemlju, povevši Veliku armiju od skoro sedam stotina hiljada vojnika, suprotstavila mu se gotovo dvostruko malobrojnija ruska armada. Među tim bezimenim masama vođenim plavokrvnim visokim oficirima, od kojih su neki od najviših bili stranci, ostala su u najvišim ešalonima i brojna imena slavenska, ali ne sva ruska. Pod imperatorom Aleksandrom Prvim i neposrednom komandom legendarnog feldmaršala Kutuzova tukli su se i zapovijedali oficiri – potomci doseljenika iz Novorosijske oblasti, one koja se pola stoljeća ranije zvala drugačije. Među njima najviši po činu, general pješadije Mihailo Andrejevič Miloradovič, iz stare hercegovačke familije, koja će u budućnosti ostati vezana i za jedno od najstrašnijih i najsvetijih mjesta naše povijesti, za manastir Žitomislić, čiji je bio zadužbinar. Miloradovič, budući guverner Kijeva, ratovao je kod Austerlica, Bukurešta, u talijanskom pohodu zajedno sa Suvorovom. I tukao se na samom Borodinu. U legendarnoj bitki je i general Đorđe Arsenijević Emanuil, iz Vršca, a s njime i generali Nikola Vasiljević Vujić i Jovan Šević, general-lajtnant i tajni savjetnik Nikola Bogdanović Bogdanov, koji se aktivirao već kao starac, konjički general i baron Ilija Mihajlović Duka, general-major, general Jovan Stepanović i grof Petar Ivanović Ivelić, iz Crne Gore, s Primorja. Ime koje nama odavde odmah upadne u oči, ono je general-pukovnika Nikolaja Ivanoviča Depreradoviča – čim se odbije latinizirani plemićki sufiks „de“ – ostaje nepogrešivo nasljednik krajiških Preradovića, prezimena o čijim bi se disperzijama historijskim, geografskim i kulturnim mogao napisati obiman tom, uzbudljiv poput ekovskog postmodernog romana.
Sve ovo, čitava ta povijest, ta imena, sve što ona u nekoj dubini utišanoj izazivaju u nama, i kad nemamo ništa s vojskom, i kad smo krajnji i radikalni antimarcijalisti i antimilitaristi – sve je to velika metafora jednog prepoznatljivog osjećaja i u kojima smo se danas u ovim suludim međunarodnim odnosima i stanju ponovo našli. I da opet ne možemo da izgovorimo što stvarno osjećamo. Oko nas institucije i mediji unificirani, na oba spektra, svuda autocenzura i uvezena i implementirana ispolirana slika. Baš kao i „onda“, u ovoj pak recentnoj historiji koju pamtimo i koju smo doživjeli, u doba kad se također sve dijelilo jasno, crno-bijelo, bez nijansi. U tome, svim geopolitičkim, ideološkim i ostalim razlozima i proturazlozima unatoč, u nama zvoni zlomisao da ovaj sadašnji, trajući, tragični i krvavi konflikt doživljavamo kao bratoubilaštvo, kao sukob najbližih. U našim je ušima samo eho te misli, koja, neizgovorena, odzvanja jedino u samoćama i privatnostima naših glava i duša. Ali današnjicu, kao i pretke, valja zaslužiti.
